naši prvi dani

Iako je tek prošlo 23 dana, čini mi se kao da smo oduvijek zajedno, i više se ni ne sjećam života prije tebe. Dječače moj, koliko si nam samo veselja i sreće unio u našu malu obitelj. Ponekad mi se čini da sanjam, jer je sve nekako magično i nestvarno. Da si ti sad tu, dišeš pored mene, plačeš kad si gladan, promatraš svijet, stišćeš svoje male rukice i nogice. Toliko nestvarno, a opet tako stvarno. Čekali smo te dugih devet mjeseci, zamišljali kakav ćeš biti i kako ćemo se snaći u novoj ulozi.

Nestvarno je i to da sam ja sada mama dvoje djece, iako kad ih vidim zajedno znam da imam najveće bogatstvo pored sebe.

Naravno da nije sve uvijek magično i bajno. Naravno da smo naše prve dane proveli u strepnji i strahu. Ali nastojala sam biti pozitivna u svemu, iako su se pitanja u vezi bebe, presvlačenja, hranjenja i dojenja vrtjela po glavi. Tako je nekako naš sustav napravljen da umjesto da uživaš u prvim trenutcima, odmah te ogole kao majku, jer ti moraš dojiti, odmah i sad. Moraš odmah sve znati o njezi bebe, moraš odmah sve pohvatati iako si ga tek primila u ruke, to maleno sićušno dijete koje je sad tvoje. I dok to tebi tek ulazi u glavu, da je on sad tvoj, dok ti dolaziš k sebi, nekako se podrazumijeva da sve moraš sama, da sve znaš i da je sve to u nama, taj majčinski instinkt. I tako sam ja prve dane, dok sam jedva mogla ustati iz kreveta, jedino mislila o dojenju, kako bi što manje izgubio na težini. Njegova vaganja svako jutro u bolnici bila su najočekivanija vijest, nije se ništa promijenilo i kad sam došla kući, samo sam iščekivala patronažnu sestru s vagom.

Kad smo riješili prvi strah, onda dolaze drugi i pitanja: Zašto ima te točkice na nosu? Otkud sad prištići po licu? Zašto mu se crveni guza? Zašto štuca? Zašto je kihnuo? Zašto ne spava? Zašto spava toliko dugo? Zašto tako gleda? Kad treba jesti? Imam li dovoljno mlijeka?

Sva ta pitanja javljaju se u prvim danima s bebom, i sve je to normalno i u redu. Važno je imati osobu s kojom možeš sva ta pitanja proći i dobiti odgovore, u mojem slučaju to je patronažna sestra i podrška obitelji. Ako obitelj stoji uz tebe onda je sve puno lakše. I ti prvi dani nekako prođu. Uz ogromnu količinu ljubavi, bezbroj poljubaca, grljenja i maženja, minute prolaze u sate, a sati u dane. I tako dani prolaze, uz upoznavanje, navikavanje, privikavanje, dok se miris male mirišljave bebice širi prostorijom. Pitam se ima li što ljepše? Nema. Iako uz sve pripreme budu neočekivani i nestvarni, ovi naši dani su najljepši i ne bih ih za ništa mijenjala.

A tekst bih završila ovim riječima: „Cvite! Ča do tebe, još lipše miriše? Dite.“ (Tonči Petrasov Marović)

Sara Majdak
SARA Mama jednog nestašnog, brbljavog i znatiželjnog dječaka. Živi u Istri (terra magica), na zapadnom dijelu polutoka. Nostalgična za svojim otokom Vrgadom, gdje je provela najdivnije ljetne praznike svake godine. Vječni pesimist, ali romantična u duši.