za njih, čija riječ utjehe je kao majčino krilo

Gubitak je težak. Gubitak ostavlja bez riječi. Gubitak boli iznutra. Gubitak je razarajuć. Na gubitak se nikada ne možeš pripremiti. Možeš predosjećati, ali nikada se pripremiti. Gubitak nije fotogeničan. Gubitak nije instagramski. Gubitak stvara nelagodu okolini onoga tko je izgubio. Jer gubitak ostavlja bez riječi. Ostavlja bez riječi utjehe. Gubitak mijenja. Gubitak otupljuje. Gubitak zastrašuje.

Ali gubitak je dio života. I učim se to prihvatiti.

Zahvaliti se na svemu lijepome što sam doživjela s njim kojeg sam izgubila. Gledati naše fotografije i nasmijati se. Jer smo proživjeli puno toga. Lijepog. Tužnog. Smiješnog. Ponosnog. Stvarnog. Proživjeli smo jedan dio života. Proživjeli smo čitav njegov život i dio mog života. Proživjeli smo čitav dio njihovog života. Za njega je završio. Za mene – ne smije završiti. Za njih ne smije završiti. Znam to.

Ali opet dođu takvi trenuci. Trenuci koji opet izazivaju stiskanje u grudima. I dozvolim sebi takve trenutke. Takve trenutke kada osjećaš kako te preplavljuje val emocija. Onih emocija koje obuzimaju, koje preuzmu tvoje čitavo tijelo i um. Emocija u koje zaroniš i na trenutak pomisliš da nikada nećeš uhvatiti dah. Dozvolim si takve trenutke. Dozvolim si takve emocije. Dozvolim si vikanje iz petnih žila. Dozvolim si da se ispsujem do mjere da mi glasnice ne podnose više. Dozvolim svojim emocijama da izađu van. Takve. Sirove, krute, neugodne. Dozvolim si da me emocije odvedu u one najmračnije dijelove moje duše. Nekada mi je baš tako najugodnije. Biti takva.

Ali, ne brini. Vratim se.

Pogledam se u ogledalo i kažem si „preživjet ćeš“, obrišem suze i krećem dalje. Jer ja sam jeb*eno snažna žena, iako djelujem polovična. Iako me slomilo. Iako sam izgubila. Ja sam snažna. Dobila sam svoj križ jer ga mogu nositi. Nekada nisam shvaćala žene koje su tako govorile. Mislila sam da tješe same sebe. Sada ih shvaćam toliko jasno.

One su oko nas. Beskonačno snažne. One se bore. Izgubile su dio sebe. Izgubile su svoje dijete. Izgubile su svoje roditelje. Izgubile su svojeg muža. Izgubile su svojeg brata. Izgubile su svoju sestru. Izgubile su prijateljicu. I tu su još uvijek. Bore se. Žive. Smiju se. Zaplaču. Obrišu suze. One su junakinje.

I upravo one pronađu riječi utjehe. Utjehe koja djeluje poput maminog krila. Utjehe koja je poput melema za slomljenu dušu.

Borim se i ja. Ispisat ću svoju tugu. Ispisat ću svaku svoju suzu riječju. Jer, tako mi je lakše. Tako otpuštam dio svojeg tereta na ovom virtualnom papiru. Pronalazim način kako se nositi s tim.  Koliko god moje ispisane riječi zvuče pretužno, lakše je. Koliko god djelujem beskonačno tužna, ipak se smijem. Malo tiše nego prije. Iako primjećujem da je moj smijeh sve glasniji. I mora tako biti. Jer oni koji su otišli i iza kojih smo ostali mi, oni žele da se smijemo. Oni žele da živimo. Zato se smijem sa svojim dječacima. Sve glasnije. I svaki dan okrećem novu stranicu na koju ispisujem svoj život. Takav, nesavršen, nekada bolan, nekada predivan.


SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.