roditeljstvo iz perspektive djeteta

pexels.com

Jučer je moja mama imala dosta obaveza nakon što je došla doma s posla. Zamisli – radiš, dođeš doma i onda te čeka još milijun malih stvari koje nitko ne gleda kao obaveze, djelomično jer se uvijek same „magično obave“, a djelomično jer se podrazumijeva da su te obaveze ionako njen posao. Prva stvar koja mi je pala na pamet je da je komplicirano biti žena.

Par minuta nakon toga moja mala sestra ulazi u sobu i traži mamu da joj zakuha brašno i vodu za neki projekt kaširanja za školu te pritom napominje da joj treba 50 kuna za kazalište. Mama je napravila minutu pauze i rekla joj da će doći u prizemlje čim stigne. Da, ni roditeljstvo nije baš uvijek zabavno i jednostavno.

Nisam roditelj. Imam 19 godina, studiram računarstvo i nadam se da će prva stvar koju ću roditi biti diploma. Ipak, vidim izraze lica koje moja mama radi kad nešto napravimo, pitamo ili raspravljamo. Ogromna je to količina energije unesena samo u nevidljive stvari, a kamoli u one fizičke. Kako biti dobar roditelj? Kako ova odluka, moja sljedeća rečenica, utječe na moje dijete? Trebam li ovo kupiti ili nije vrijeme za to? Hoće li izloženost ovome promijeniti moje dijete?

Ponekad mi se čini da moja mama ima neki magični dar za odgajanje djece.

Bez lažne skromnosti, nekako je uspjela (ili joj se posrećilo) odgojiti 3 pristojna odlikaša. Nikad mi nije „bed“ hvaliti svoju mamu. Kako sam odrastala, shvatila sam što je zapravo sve napravila za kućanstvo. Shvatila sam da je skrpala emocionalne, fizičke i financijske krajeve koje ja ne bih mogla ni obuhvatiti s dvije ruke. Kad si malo veće dijete, odjednom puno toga postane jasno i žao ti je što si „sjedio na kičmi“ starcima s pitanjima koja su bila dosta glupa – šta ćeš, ljepota vremena.

Da, i s 19 godina ja sam dijete. Možda ne po dokumentima, ali još uvijek sam nečije dijete. I vi s 39 i vi s 59 ste također nečije dijete. Pa idemo onda, iz perspektive djeteta, pričati o roditeljstvu. Hvala mama, što si mi ostavila ovakve pametne stvari za reći.

  1. Budite tu za svoje dijete, ne nad svojim djetetom.

Užasno je teško konstantno paziti na to čemu je vaše dijete izloženo i, uvjeravam vas, ako ono želi nešto pronaći, pronaći će to. Ako mu pretražujete povijest interneta, naučit će ju brisati. Ako stavite roditeljsku zaštitu, naučit će ju maknuti. Ako blokirate web stranice, naučit će što je VPN. Beskrajno sam zahvalna svojoj mami što je sa mnom razgovarala, bila je tu za mene, za odgovore, za pojašnjenja. Najbitnije, hvala joj što mi je dala tu slobodu da sama izgradim svoj karakter sama i bavim se onime što ja volim i što je meni zanimljivo. To ne možete učiniti za svoje dijete, to ono mora samo.

  1. Nemojte biti svom djetetu akademski pritisak.

Ovo ne mogu dovoljno naglasiti. Imam tu sreću da sam (donekle) bistra osoba pa sam išla u prirodoslovno-matematičku srednju, a nakon toga na prestižni fakultet, ali sam DEFINITIVNO imala svojih loših trenutaka. U redu je pitati dijete kako je u školi, kako mu se sviđa, što mu je teško i treba li nekakvu pomoć. Nije u redu pitati ga zašto četvorka nije petica, zašto Marija ima 4 iz biologije a ti jedva imaš 2. Nikad neću zaboraviti momente u srednjoj kad su ljudi dolazili na testove bolesni, s mučninama i grčevima. Roditelji su im davali ultimatume, kažnjavali ih ili im oduzimali džeparac zbog ocjena. Dijete koje ne voli školu ili učenje neće zavoljeti isto ako mu oduzmete privilegije. Ako ste „suptilno“ razočarani svojim djetetom po pitanju akademskog uspjeha, vjerujte mi, dijete to percipira jako intenzivno, a ne suptilno.

  1. Mi smo zrcalo vaših emocija.

Ovo je jako teško i jako komplicirano za vas, i žao mi je zbog toga. Jednom prilikom smo na nekoj kavi (imali smo 15 ili 16 godina) pričali o nasumičnim temama i netko je komentirao: „Znate ono kad se kuća ponaša isto kao mama? Ako mama dođe s posla sretna, svi su odmah bolje volje. Ako dođe živčana, cijela kuća je živčana i nastaju svađe.“ Nikad prije nisam rezonirala s nečim tako jako. Ne skrivajte svoje emocije od nas. Recite nam kako se osjećate i zašto, jer se tada osjećamo kao da smo ravnopravni s vama. Naravno da nije na djetetu da „kupi“ vaše slomljene komade i da ne možete imati živčani slom pred njim svaki dan, ali ako skrivate nešto od njega, ono to zna i osjeti. Mi puno bolje osjećamo što se događa no što vi to mislite. Nađite neki zdravi balans. Teško je, ali isplati se, jer se ni mi onda nećemo skrivati od vas.

  1. Dajte nam prostora kad nam treba, ali ne budite daleko.

Ovo se nekako veže za prvi savjet, ali morate znati kako su nama naši problemi jako strašni i veliki. Imali mi 8, 10 ili 18 godina, ono što osjećamo je nama nepoznato i strašno. Nismo se nikad prije susreli s takvim emocijama i za nas je to maksimalni intenzitet koji smo dosad vidjeli. U vašim je očima to možda banalna stvar, ali nama to svakako nije tako. Shvatite nas ozbiljno, budite tu za nas, ali nemojte biti kontrol-frikovi. Pokušajte nam dati tjedan dana da riješimo nešto sami, a onda nas pitajte je li sve u redu i kako napredujemo. Nikad se nećemo formirati kao osobe ako ćete sve raditi za nas.

  1. Razgovarajte s nama.

Znam da nakon dugog dana niste raspoloženi za rasprave, ali kad vas pitamo „može li Ana doći prespavati?“ i vi kažete da ne može, mi želimo neko obrazloženje. Ne zato što smo bahati, već zato što smo primijetili da ljudi kad međusobno pričaju jedni drugima daju do znanja ne samo što se dešava, već i kako i zašto. I da, čula sam za ono ”ja se nikome ne moram opravdavati, ako to čuva moje mentalno zdravlje”. Ljudi, pa to je vaše dijete. Ono samo želi razlog, želi razumjeti što mama misli i u kojoj situaciji da vam se obrati. Ako mu ne razjasnite situaciju, ono će sve manje dolaziti k vama i tu gubite najvažniju stvar koju imate – komunikaciju s djetetom.

Teško je biti mama, da. Teško je biti roditelj. Teško je biti i čistač i kuhar i učitelj i mentor i doktor i hobotnica na sto strana. Znam. Ipak, ako odlučite biti iskreni s nama, družiti se s nama, biti tu za nas, mi ćemo tu biti za vas. Bit ćemo tu za vas kada će vama biti potrebno. Kad ćemo biti jači od vas, bit ćemo tu. Kad ćete trebati nekoga tko je u „naletu životne snage“, jedan poziv će biti dovoljan. Neće biti: „Ne mogu, mama.“ ili „Prestani me zvati na posao, mama.“. Ovo što sada radite je ono što ćete kasnije dobiti.

Teško je i biti dijete. Svaka uloga nosi svoj teret. Ali, ako je baš lijepa i ugodna, ta uloga djeteta je uloga koju ćemo igrati do kraja života.

Hvala mama. Voli te Lana.

Lana Kai
LANA 19ogodišnja studentica računarstva, klasična štreberica i obožavateljica organizacije. Obožava učiti o osobnom rastu i razvoju, ljudskoj psihologiji, yogi, a bavi se i poučavanjem bullet journalinga. Slobodno vrijeme (kojeg na faksu baš i nema) provodi pišući i slušajući synth glazbu.