malo dijete na putovanju, to be or not to be?

pexels.com

Planovi, planovi… Obiteljski život se svodi samo na planove. Planiramo što ćemo ručati sutra, planiramo tko će skupiti djecu iz vrtića, planiramo tko će odvesti i pokupiti starijeg s treninga, planiramo kad ćemo prati bijelu robu, planiramo kad ćemo se seksati (to bude zanimljiva razbibriga), planiramo plan za planiranje nekog putovanja.

Sve je tako prokleto ograničeno vremenom i prilikama. Kad je prilika, nije vrijeme. Kad je vrijeme nije prilika. Ja ne volim planirati, iako se to obično pokaže vrlo korisno. Dobro, ako je nešto veliko za budžet ili vremenski onda moram. Od svojih poslova i druženja s djecom, smanjim ono malo spavanja još za koji sat da bi dobro promislio što i kako.

Gospođa je odlučila da u travnju idemo u Amsterdam. I kako to žensko može samo biti, na meni je pala odluka hoćemo li voditi mlađe dijete s nama. Mislim, po svim parametrima, po dosadašnjem iskustvu, po svim zakonima prirode nema smisla. Ali ja se i dalje osjećam kao govno, jer sam rekao da ga nećemo voditi. Starijeg možeš voditi i kroz deveti krug pakla, on je baš jedno svjetsko dijete. A i veliki je, druga godina filozofskog fakulteta, a još nije ni sedam godina napunio.

Manji je strašan. Ja sam mislio kad je Mihael (stariji) bio mali, da nema aktivnijeg djeteta na svijetu. To vjerojatno dosta roditelja pomisli o svojoj djeci. Ali Marko… Ako je Mihael bio na Duracell, Marko je na neki obogaćeni uranij, mali perpetuum mobile koji ne zna za strah i ne preza napraviti neku spačku iako ona može značiti da će dobiti neku tešku zdjelu u nos ili polomiti usisivač i slične stvari. Kako se s takvim djetetom uputiti u nepoznatu zemlju, letjeti avionom, hvatati njega dok ti ovi gledaju prtljagu jer si zaboravio izvaditi pastu za zube? On u to vrijeme već krade nekome boarding pass za neku nordijsku zemlju, smije se i gegajući prolazi kraj one lijepe tete koja checkira boarding passeve. A nisi još ni počeo svoju nizozemsku avanturu. Na amsterdamskom aerodromu čekajući prtljagu on bježi u carinsku zonu i sad možeš birati, hoće li ti prtljaga otići Bogu iza nogu, ili će ti dijete završiti u carinskom skladištu kao nedeklarirana roba. A NISMO JOŠ NI POČELI.

Onda kad ga uhvatiš, počinje vrištanje. Tata, mama, dida, baba, bato, teta… Patike, papu, pati!!!! Približi mu se neki čika stranac i on mu se nasmije i kaže Bobo dan (dobar dan). Sve je u redu. Dok ti ne zarije noktiće u očne jabučice jer ga moraš spustiti. Zna se tko je šef tu. I nekako se izbauljate s aerodroma. U taxiju neće da sjedi pa ga moraš obgrliti kao neku veliku bombu koju znaš da će eksplodirati ako popustiš pritisak. ALI JOŠ NIJE POČETAK.

I onda počinje. Vrištanje po gradu. Hodanje po cesti i tračnicama (ako ima tračnica, nisam se interesirao). Jedenje nekih čokoladnih slastica i razmazivanje po kosi, licu i odjeći. Sranje u pelene kad si usred neke ture i baš ga nemaš gdje presvući. Uglavnom cijeli svoj holiday podrediš njemu. Ali je tu.

Sad, još uvijek sam u dilemi jesam li donio ispravnu odluku. On se vjerojatno neće toga sjećati kad naraste ali ja hoću. A ova zlica od žene koja uvijek traži alibi u meni je pilatovski oprala ruke i briga je. To što ću joj ja u avionu reći da mi nedostaje Marko, još uvijek je ne zanima.

A ja, ja ću otvoriti opet ovaj tekst i onda shvatiti svoj izbor. Do vrištanja!

Željen Popadić
ŽELJEN Otac dvoje djece, Mihaela (6) i Marka (1). Radi kao vatrogasac u brodogradilištu, i ima svoj taxi, tako da radi kao magarac za svoje stado kući. U slobodno vrijeme, ako ga ima, voli pisati i jesti. Od kućanskih poslova jedino ne voli pranje bijele robe i pranje poda, ostalo sve pokorno radi po potrebi, a i bez nje. Uspješno vodi svoj neaktivni blog (https://seral-tribune.blogspot.com/), ali evo u zadnje vrijeme mu se čini da će zablistati