kako ćeš kad mene ne bude?

Ne znam kako napisati sve te silne strahove, koje nosim duboko zaključane u sebi. Gadan je to osjećaj, želiš se suočiti s njima, želiš ih podijeliti s bliskim ljudima, a s druge strane držiš ih samo za sebe, da ne bi pokazao strah pred istim tim bliskim ljudima, pred svojom djecom (jer ne želiš da te vide takvog, želiš da u tebi vide neustrašivog borca, super junaka, super mamu i super tatu).

Kako tom malenom biću kojem si uzor i sve na svijetu pokazati da se bojiš?

Želiš da to maleno biće pamti samo sretne dane, da ima u meni sreću, zaštitu, snagu…
Često se pitam je li problem u meni? Brinem li se previše, pretjerujem li? Zavisi od dana do dana, od raspoloženja i trenutka.

Nekad se uvjerim da pretjerujem i kako svi tako i mi, ali me brzo ljudi i današnji surovi način života pokoleba i vrati opet te silne strahove.

Gledam i osluškujem reakcije ljudi na našu situaciju. Većinom su pozitivne. Ima i onih: “Žao mi je!! Kako to da nisu vidjeli?! Baš šteta, nosit ćete križ do kraja života!” Ne zamjeram im za takve izjave, ljudi ne znaju, ne razumiju, imaju strah od nepoznatog ili jednostavno ne znaju što reći.

Radim u firmi koja uzima djecu s poteškoćama u razvoju na praksu. Pretežno je to u kuhinji kao neko pomoćno osoblje. I tu ima svega i svačega. Od ljudi koji se trude nešto ih naučiti i imaju strpljenja i volje do ljudi koji ih iza leđa ismijavaju, koji se ljute jer ne mogu nasjeckati povrće u kratkom roku, koji ih ne prihvaćaju i kukaju kako i ovako imaju previše posla, a sada mora još i neko “retardirano” dijete učiti osnove i gubiti vrijeme.

Kriv je njihov odgoj, nerazumijevanje, ali najviše je kriv sustav.

I onda nakon takvih dana legnem pokraj svog anđela koji spava sa smiješkom na licu, ležim i promatram ga, pa se javi tuga, pa strah, pa tu i tamo poneka suza uspije pobjeći, ali nije to ništa strašno. Strašno je kad se u takvom stanju počnu vrtjeti pitanja u glavi poput – hoćeš li biti prihvaćen? Voljen? Imati obitelj? Školovanje? Posao? Prijatelje one prave i istinske? Hoće li te zli ljudi iskorištavati? Hoćeš li se znati brinuti za sebe? Hoćeš li znati prepoznati zle ljude? Kako ćeš kad mene ne bude?

E to je ono najgore. Kako ćeš kad mene ne bude?

Najgore pitanje, barem za mene. Kada se ono pojavi u glavi nema spavanja, vrtim po glavi sve moguće scenarije, tražim odgovor, trenutno ga još nemam.

Ali eto, to najgore pitanje me tjera da pronađem rješenje, tjera me da te pripremim na život, na sve uspone i padove, da te naučim životnim vrijednostima, tjera me da ti pokažem da život nije bajka. Moram jednostavno stvoriti borca koji neće odustati.

Eto, ironija je ta, što moja najveća noćna mora, moje najgore pitanje “KAKO ĆES KAD MENE NE BUDE?” je ujedno i moja najveća snaga i volja da te naučim i pripremim za život.