Razmišljala sam o tome da napišem neki super romantični post povodom dana zaljubljenih… na Antinu sreću, neću.
Dok ležerno uz prvu (i jedinu) jutarnju kavu skrolam fejs i čitam komentare na postovima o istospolnim parovima i pravu udomljavanja djece, diže mi se želudac. Znači, doslovno mi se riga. Toliko negative i mržnje i gramatičkih grešaka na jednom mjestu. Prestrašno. Neee Elena pec pec… ne čitati komentare… i onda mi uleti u vidno polje neka baba i njen ”to nije prirodno”. Na tu rečenicu obolim. Momentalno. Pa j…. led, što su oni, svemirci?
Pogodili ste temu, istospolni parovi i udomljavanje djece. Najiskrenije me boli briga (da ne budem prosta) za sve one ljude koji će prestati čitati moje kolumne jer je meni skroz ok da istospolni parovi udomljavaju (pa i posvajaju), vole i odgajaju djecu. Nije samo meni to ok, to je ok i u svim normalnim i civiliziranim državama, a očito je (napokon!) i Hrvatska krenula tim putem. GEJ par Ivo Šegota i Mladen Kožić može udomiti djecu, odlučio je Ustavni sud. Aleluja! Ima Boga. Meni je čak ok da nekome cijela ova priča nije ok, jer nismo svi isti, i, na sreću, ne mislimo svi isto. Ali znate što zapravo nije ok? Mržnja. Da, ponavljam, imamo svi pravo na svoje mišljenje, ali naša sloboda doseže do onog trena dok ne zadire u tuđu slobodu.
A vi koji se petljate u to tko će koga ljubiti, e pa vi zadirete u tuđu slobodu. Kako se usuđujete?
Danas ću nastojati biti koncizna. Moje skromno mišljenje je da smo svi krvavi ispod kože, bez obzira na vjeru, na boju, na spol, na seksualno opredjeljenje. To je povijest više puta pokazala, i nećemo ulaziti u teške teme kao što su rasizam, fašizam, nacizam, šovinizam i ostale ružne i teške riječi na izam (kapitalizam?🤪). Isto tako ja sam jedna prekrasna romantična dušica koja vjeruje u ljubav. Ljubav dolazi u raznim oblicima. Volimo obitelj, volimo partnera, volimo djecu, volimo život, volimo poeziju, glazbu i filmove. Ljubav je, za mene, osjećaj mira, spokoja i topline. Ljubav je skuhan ručak i snažan zagrljaj. Ljubav je bebin prvi osmijeh. Ljubav je škakljanje djeteta po trbuščiću. Ljubav je naše pravo i naša obaveza. Kada bi ljudi više voljeli a manje mrzili, svijet bi bio ljepše mjesto. Vi koji mrzite, a većinom u svojim argumentima spominjete Boga, je l’ kršćanski mrziti? Je l’ kršćanski djetetu uskratiti ljubav? Zagrljaj? Dom?
Meni je apsolutno nebitno hoće li djeca odrastati uz mamu i tatu, mamu i mamu, tatu i tatu. Meni je bitno da ne odrastaju bez ljubavi, bez roditeljske ljubavi, bez njihove podrške, bez njihove pažnje, bez njihovog poljupca za laku noć. Zaboravljate pravni okvir cijele ove priče, a to je da svi udomitelji, i posvojitelji, prolaze kroz ogromne (često preduge i preteške) birokratske bitke da bi došli do djeteta. Bez obzira na to jesu li gej ili hetero. Svi oni prolaze kroz more prepreka da bi jedno ili više djece izvukli iz doma i pružili im dom. Igra riječi nije slučajna.
Prestanite biti zatucani. I ne odgajajte tako svoju djecu.
Da, netko će sutra u školi zaj….. djecu iz istospolnih brakova (vanbračnih zajednica whatever), ali za to su isključivo zatucani roditelji krivi – jer svoje klince nisu kod kuće učili da poštuju različitosti, da je ok biti drugačiji i da je bitno da roditelji vole svoju djecu, ništa drugo. Budimo realni, uvijek će biti zločeste djece, uvijek će debeli, mršavi i onaj s naočalama biti na tapetu. Tako će biti na tapetu i Luka koji ima dvije mame. Ali bulizam dolazi od kuće. Pa se zapitajte što radite krivo.
Rekla sam da ću ovog puta biti kratka i jasna, više zbog toga da ne kažem koju riječ previše, pa svoj post zatvaram jednom tužnom istinom. Znate da bebe u domovima ne plaču jer znaju da ih nitko neće podignuti i utješiti? Ako to do sada niste znali, evo sad sam vam ja to rekla. Je l’ vam se smučilo? Meni je knedla u grlu dok ovo pišem, i pune su mi oči suza. Bebe ne plaču jer ih nitko neće uzeti u ruke. Mislite i dalje da gej par ne bi trebao udomiti dijete? Razmislite ponovo.
