mala Mara i veliko stablo – priča o prihvaćanju odgovornosti

“Mara još nije naučila zviždati, nije znala šaptati i nije mogla dugo stajati na jednoj nozi. Ili mirno stajati uopće. Ali imala je poseban talent… Izvrsno se penjala na stabla! Samo se na jedno stablo nikako nije smjela penjati. Na veliko stablo na livadi.”

Još jednom majčinstvo je poslužilo kao inspiracija za neke nove početke, pa tako i supermami troje djece Ivi Bezinović Haydon za pisanje njezine prve slikovnice. “Priča “Mala Mara i veliko stablo” nastala je nakon razgovora s mojom tada šestogodišnjom kćerkom o posljedicama pogrešnih odluka, kao i o važnosti prihvaćanja odgovornosti. Nakon našeg razgovora nisam bila sigurna koliko me ozbiljno doživjela, pa sam došla na ideju svoju poruku ubaciti u priču koju bi mogla lako shvatiti i s kojom bi se mogla identificirati. Lik male Mare definitivno je djelomično utemeljen na njoj – i ona je nemirna, energična i obožava penjanje, ali je istovremeno i emotivna i nježna.

Iva je oduvijek voljela priče: čitati, smišljati, pisati, pričati. Nakon završenog studija kroatistike i komparativne književnosti, u životu se bavila različitim stvarima, ali nikada nije prestala pisati. Uglavnom piše kratke priče za odrasle, a o slikovnicama kao o formatu nije razmišljala dok nije dobila djecu​. “Otada jedino slikovnice i kupujem. Bilo mi je jako stalo da i moja djeca zavole priče koliko i ja, pa sam im od malena ispunila sobu knjigama.

Uz svoju priču o maloj Mari zamišljala je nježne i tople ilustracije, te je stoga kontaktirala mladu ilustratoricu Laru Žigić koju je dotad pratila samo na Facebooku. Lari se priča svidjela pa su se brzo dogovorile za suradnju. Sam proces stvaranja slikovnice – od prvog dogovora do izlaska iz tiska – potrajao je ipak više od godinu dana.

Kada sam prvi put ugledala svoju slikovnicu na polici knjižare, bila sam nevjerojatno ponosna. Nadala sam se da će i mojoj djeci to biti nešto uzbudljivo. Nažalost, ili na sreću, oni su to doživjeli posve drukčije: Kada sam sinu u knjižari pokazala “Malu Maru”, zbunjeno me pitao: “Mama, zašto si ti donijela svoju knjigu u knjižaru?” Kćeri je knjiga dosadna jer je više od godinu dana slušala različite varijante jedne te iste priče u nastanku. Da se mene pita, ja bih i ovaj tiskani tekst ponovno mijenjala, ali mislim da je sada konačno vrijeme za krenuti dalje. Budući da sve moje priče nastaju potaknute razgovorima ili događajima iz života moje troje djece, imam još puno materijala.”

Iva nam je otkrila da su četiri nove priče već gotove i samo čekaju da uhvati vremena i energije kako bi ih eventualno poslala u svijet. Stava je da s djecom treba o svemu otvoreno komunicirati (naravno, prilagođeno njihovoj dobi), pa u posljednje vrijeme smišlja priče koje se bave temama koje njih zanimaju, a o kojima je odraslima često teško razgovarati: npr. o starenju i o umiranju.

Pišem jer mi je stalo do toga da svojoj djeci primjerom pokažem da kreativnošću i maštom možemo stvoriti bezbrojne svjetove i stvarnosti, da se ljubav i strast prema nečemu može pretvoriti i u posao, ali i da stvari koje voliš raditi nisu uvijek jednostavne. Da zahtijevaju puno rada i truda. A i neizmjerno me veseli pomisao da će jednoga dana na policama svojeg stana, kada budu odrasli, imati “maminu slikovnicu”. Bar jednu.

Slikovnicu “Mala Mara i veliko stablo” izdala je “Turistička naklada” u sklopu svoje “Biblioteke Loptica”, a osim na njihovoj web-stranici, može se naći u svim većim knjižarama.