trudnička depresija

Postoji li takvo što? Evo, iskreno, sad sam prvi put guglala taj pojam. I, opa, bome ima puno o tome. Jako puno žena to prolazi, ali još uvijek je to nekakav tabu jer je danas sreća kao nekakav must-have. Ako nisi zadovoljna s onim što imaš, onda nisi okej, nešto ne valja. U čemu je problem, pa imaš sve što želiš?

Ja sam po prirodi dosta vesela osoba. Pozitivna, optimistična i vedra, no to ne znači da nemam tužne dane. A u ovoj trudnoći sam ih imala puno. Stvarno puno. Nešto od toga je izazvano vanjskim utjecajima, kao smrt drage osobe i bolest poznanice, ali većina mojih tužnih momenata dogodili su se onako, iz – ničega. Samo bih sjedila i plakala. Ništa se u tom trenutku značajno nije dogodilo, nije postojao konkretni razlog, ali u meni je rijeka emocija toliko brzo nabujala da se samo odjednom, poput vodopada, sve moralo srušiti. Jer, ako se ne bih isplakala, bilo bi mi još teže.

U početku sam se skrivala dok sam plakala, ali sam onda shvatila da mi je ipak lakše kad je pored mene moj dragi.

Nije on mogao puno napraviti u tom trenutku, zagrlio bi me, pustio moje suze da teku, da mi dah bude isprekidan i težak, a glas tih i slab sve dok se ne bi povratilo barem malo snage u mene. Onda bi me tek uspio malo osnažiti svojim riječima i zagrljajima. I to bi zaista pomoglo.

Neki dan, kad nisam smogla snage ustati iz kreveta, pitala sam se “Dobro što ti je, Petra?”, i shvatila sam da se bojim priznati da sam tužna. A mali filozof u meni se odmah probudio – zašto se bojim priznati da sam tužna?

Zato što su svi navikli da sam ja uvijek sretna?
Zato što nemam razloga biti nesretna?
Zato što je grijeh željeti nešto?
Zato što se bojim da ću nekoga razočarati?
Zato što ne smijem dozvoliti tuzi da me preuzme?
Zato što je to slabost??

Zašto?

Ta tuga nije moje opće stanje, nije u potpunosti preuzela moj um i moje razmišljanje, ali me, češće nego inače, uhvati i na kratko paralizira. I tog sam si dana dopustila kopanje. Duboko sam kopala. I svašta pronašla.

Strah me odgovornosti koju nosi drugo dijete i kako će se sve odraziti na prvo dijete.
Strah me svoje profesionalne budućnosti.
Strah me umora i neispavanosti.
Strah me izoliranosti.
Strah me kako će tijelo to sve izdržati.
Strah me hoće li dijete biti zdravo.
Strah me hoću li imati išta vremena za sebe.
Strah me hoću li imati inspiracije za pisanje. Za bilo što.

Pronašla sam u sebi jako puno strahova zapravo. Strah me reći koliko strahova!

Ali se u tom pronalasku pojavila jedna super stvar – bilo mi je lakše. Nasmijala sam se samoj sebi. Potapšala samu sebe po leđima i rekla si: “Svašta je tebi u glavi, mala. Nije ti lako”, i bilo mi je lakše od toga. Zvuči blesavo, znam. Nisam se “izliječila”, ali sam se oraspoložila. Napravila sam si kavu, stavila svoju najdražu play listu i distorzijom si podigla energiju. Vratila si osmijeh na lice i iskreno popričala sa samom sobom.

Ovaj članak je prvenstveno nastao kao moj ispušni ventil. Nisam bila ni sigurna hoću li ga objaviti ili ne, htjela sam ga samo staviti sebi u dnevnik, vidjeti svoje misli na papiru jer je to način na koji se nosim sa stvarima koje me muče. Ali, pomislila sam da možda još neka trudnica leži u svom krevetu i natapa jastuk suzama bez nekog posebnog razloga i kori samu sebe zbog toga i da joj se trebam obratiti.

Mama, normalno je to. Normalno je da se plašimo i da nas taj strah ponekad oduzme više nego što to želimo. To ne znači da nismo jake i da s nama nešto ne valja. Normalno je da je svaka trudnoća drukčija kao što je i svaka žena drukčija. Normalno je da zimsko doba nosi manjak energije, više retrospektive i pojačanu želju za toplinom. Normalno je da nismo savršene, da nam je ponekad teže nego nekome drugome. Trudnoća nije utrka, niti s drugim trudnicama niti sa samom sobom. A osjećaji su prolazni. I to je najbitnije da znamo. Zato sam sad isplakala svoj vodopad i pustila ga da prođe jednako kao što je i došao. Ne osuđujem se zbog toga.

Sad je i moj dragi shvatio zašto sam si odjednom kupila dvije crne svečane haljine i tri para cipela na petu. Ja, koja sam 90% vremena u martama i poderanim hlačama. Prvo me pitao: “Zašto? Pa gdje i kad ćeš to obući?”

Ne znam.

Znam sada da je to bio moj način rješavanja s nekim strahovima, to moje mentalno uređivanje. Znak, da ću jednog dana, uskoro, izaći iz trudničkih hlača i opet zasjati u maloj crnoj haljinici. (Zasjati usprkos podočnjacima, izrastu, drukčijem tijelu..) Znak, da iako uživam u trudnoći ima i dana kad je se bojim i kad mi je dosta. Ponekad nam treba i ta doza nazovimo površnosti. Iako znajte, nije to ništa površno. To je nešto jako, jako duboko što izlazi van.

Drž’ te se trudnice i mame! Sve mi prolazimo i dobro i loše, sve plivamo i duboko i plitko. Bitno je da znate da je sve to – u redu.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.