muškarac je tu da tuče, a žena da šuti i trpi

unsplash.com

Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela.” Ova me rečenica proganja od srednje škole, kada sam uživljena u sve, a osobito ženske, likove Kunderinih romana proučavala odnose koji su tada vjerojatno trebali biti preteški za mene. Pronalazila sam u njihovim pričama priče naših majki, baki, sestara, susjeda i tetaka. Uzimala sam osobine dijametralno suprotnih i sukobljenih žena pa ih lijepila za sebe u nekim tamo izmišljenim scenarijima od kojih sam bila godinama daleko. No bez obzira na moja maštanja i unutrašnje igrokaze, teške i snažne riječi kojima je bojao žene koje bez muškarca nisu mogle nigdje i ništa na mene su ostavile velik utisak. Što zbog samih scenarija unutar knjige, što zbog scenarija s kojima sam se susretala u stvarnom životu, rečenica o ženi koja čezne za teretom muškog tijela nikada me nije posve napustila.

Godinama sam gledala snažne žene koje na svoju snagu zaboravljaju čim nastupi takav jedan pritisak. Gledala sam pametne žene koje su zdrav razum ostavljale sa strane, pristajale na robovlasničke odnose u kojima su one imale ulogu sluškinje. Takve su žene spremale, kuhale, brinule o djeci i domu u kojem niste mogli pronaći zrnce prašine. Zauzvrat bi dobile zabranu izlaska s prijateljicama, kutiju punu psovki i šamar koji bi se, ponekad, pretvorio u batine.

Takve su si žene bile spremne uništiti život ako bi bile ostavljene od onoga koji im godinama nije dao ništa dobro ni lijepo.

Kada godinama svjedočiš takvim scenarijima, u tebi se najčešće stvori jedna od ovih dviju žena. Prva je žena koja živi strah kojeg uglavnom nije ni svjesna. Takva će žena često stvari raditi zbog partnera i njegovog zadovoljstva, radilo se spremanju stana sa zadnjim atomom snage prije nego on dođe s posla ili o prešućivanju svojih stavova i uvjerenja koji se nekada jednostavno razilaze s njegovim. Druga je žena koja se inati i svađa, najčešće bez razloga, samo da bi si dokazala da je jača, a ispod tog oklopa čuva curicu koja, kao i svi drugi ljudi ovog svijeta, želi biti voljena. Takva će žena shvatiti što radi nakon što izgubi vrlo bitne ljude iz svog života. Obje će na sebi morati raditi dugo i jako kako bi u sebi pronašle ono od čega su bježale cijeloga života.

Na taj se način stvara začarani krug u kojem većina sudionika do kraja života ne prestaje biti žrtva. Neki od njih zbog toga mrze svoje očeve, neki, pak, krive majke. Neke žrtve šute do kraja života, a društvo ih zbog toga često osuđuje. No kome, zapravo, treba zamjerati i koga treba osuditi? U društvu u kojem velik broj ljudi pronalazi krivca u žrtvi, biti glasan mnogim žrtvama znači biti glup, riskirati ponovne batine, riskirati smrt. Ako kažete da sve kreće iz kuće te u istoj završava, pogledate li malo bolje, shvatit ćete da sve snagu dobiva u društvu koje, najjednostavnije rečeno, boli dupe za svaku žrtvu. Društvo je to pokazalo nebrojeno puta. Pokazali su to rođaci koje se prave da ne vide plavo ispod oka. Pokazali su to prolaznici koji se ne žele umiješati, jer nikad ne znaš, možda je ona kriva. Pokazali su to susjedi koji se oglušuju na psovke i vikanja što noću bježe iz zidova.

I onda, nakon podrške koja je nikakva ili jako mala, ustaneš s poda, obrišeš krv s usana i pljuvačku s lica pa se glasno i pred svima podsjetiš kroz što si sve prošla. Zauzvrat dobiješ presudu u korist onoga koji te maltretirao godinama, nekoliko stotina komentara ljudi koji se zgražaju na to i zaborav u koji vrlo brzo padnete i ti, i tvoje batine, i sve one koje prolaze kroz isto. Prijetiti smrću, gušiti, napadati nožem, pljuvati i vrijeđati pa za sve to dobiti deset mjeseci uvjetno zvuči kao scenarij iz horora, no to je naša realnost. Oslobađamo nasilnike, a žrtve, koje hrabro i snažno odluče iskoračiti, zaustaviti šutnju i naglas nabrojati sva poniženja koja imaju iza sebe, dobiju jedno veliko jebiga. Jer, jebiga, takav je život kod nas, na Balkanu. Jebiga, bolje pretrpjeti tih par šamara, nego nositi etiketu razvedene žene. Jebiga, imao je težak dan na poslu. Jebiga, omaklo mu se, bio je pijan.

Ovaj tekst, nažalost, nema zaključak. Zaključak su sve prebijene, obeščašćene i maltretirane žene čiji su nasilnici dobili tek zabranu pristupa, koja, na našim prostorima, dođe kao još jedno jebiga.

Zaključak su sve one koje su prestale šutjeti da bi drugim žrtvama pokazale da se i to može pa na kraju cijele priče, iz sudnice otišle bijesne, nemoćne i izrugane. Zaključak su one žene koje su i nakon nekoliko prijava, nakon javnog pokazivanja svojih plavica i ožiljaka završile u grobu. Zaključak su svi oni ljudi koji pritisak iz prve rečenice smatraju nečim posve normalnim jer im je društvo tako reklo. Društvo, rodbina i zakon znaju puno bolje od svih tih žena. Oni znaju da se mora znati tko je i što je muškarac u kući te nas, s vremena na vrijeme, sjete da je jedna od njegovih uloga i uloga tereta koji ženu stišće i lomi, a kojem se ona (ako pitate njih) i slomljena treba vraćati.

Nina Bljak
NINA, 29, zaljubljena u riječi. Inspiraciju pronalazi u knjigama, filmovima, glazbi i međuljudskim odnosima. Piše već više od deset godina, a prije četiri je pisanje pretvorila u posao. Ne vjeruje u domove, osim u one ljudske. Vjeruje u zvijezde, ljubav na prvi pogled, intuiciju, osjećaje i umjetnost. Odnedavno nomadski život živi u paru i s prstenom u ruci. Uz pisanje, najviše voli krišom promatrati ljude.