supertata, a ne statist

Postalo je gotovo nemoguće, od kad sam počela raditi i bez obzira na to što ne radim puno radno vrijeme, napisati blog. Imam više naslova, hrpu natuknica, puno inspiracije, ali mi dani prepreprebrzoo prolaze. Doslovno lete. Moj dan izgleda u jednu ruku kaotično, a u drugu monotono. Izdajanje, spremanje, dojenje, šetanje četveronožnog ljubimca, posao, kuća, dojenje, ručak, kašice, spremanje, dojenje, uspavljivanje itd… Svaki se dan ponavlja iznova i glavna parola postala nam je ”Živote robijo” koju, i gora polovica i ja, ponavljamo cca. 100 puta na dan – nije da brojim.

Moja gora polovica

Muškarac kojeg sam ja odabrala, tata kojeg je Leona dobila. Kakav je takav je, naš je. Šalim se, da nema njega, vraga bi se ja već vratila na posao, vraga bi ja išla na pilates, na kavu, u shopping ili pisala blog. Nećemo se lagati, već sam više puta o tome pisala, i pisat ću i dalje: društvo gleda drugačije na majke i na očeve. Majke puno više brinu oko kuće i djece nego očevi, pa i kod najemancipiranijih (može se to tako reći? vjerojatno ne) obitelji je podjela poslova oko 70% mama 30% tata.

A to da tata ostaje kod kuće i čuva dijete? E to je kod nas u Hrvatskoj i dalje SF. No mi smo jedna totalno moderna mlada obitelj, pa nas to ne dira previše.

Tema vezana za očeve bila je nedavno dosta aktualna i na Instagramu, upravo pod heštegom #svalicamajčinsva mogli smo čitati o njihovoj ulozi u pojedinim obiteljima mama blogerica. Kasnije je o tome koliko vrijedi dan jedne mame (i zapravo o ne previše fer raspodijeli poslova kod kuće) pisala Lipstick mom Petra i evo, sada pišem i ja, o suživotu s gorom polovicom, iz neke svoje perspektive.

Moja gora polovica je Dalmatinac, ka’ od stine odvaljen, od skoro 2 metra i cca 100 kila. Zgodan je, a to je i ono što me privuklo da budemo iskreni. Zgodna sam i ja, pa smo očito dvoje dosta površnih ljudi koji padamo na sexy komade. Srećom, kasnije kad smo se upoznali, skužili smo da nas i neke druge stvari privlače – osim fizičkog izgleda. Drugačiji smo u mnogočemu. Primjerice, ja sam radišan perfekcionist slobodna duha. Što to znači? Pa ja sam jedna umjetnička duša koja voli da je sva roba ispeglana i stan u potpunosti čist i uredan. On je sve suprotno od mene. On je slobodan duh koji sve svoje obaveze perfekcionistički pohranjuje u razno razne foldere. Ima tako folder bitno u kojemu se nalaze računi, kućni budžet i štednje; onda ima folder manje bitno u kojemu se nalaze stvari koje bi danas-sutra trebali zamijeniti, popraviti i kupiti i folder nebitno u kojemu se nalazi sve ono što mene nervira i što meni ulazi u kategoriju ”nužno potrebno” – iliti kućanski poslovi. Da prevedem, kod kuće ja čistim, on prlja. Nije da to radi namjerno, jednostavno je takav, a ja sam to znala i prije nego sam potpisala onaj papir ”i u dobru i u zlu”. Savršen je tata, snalazi se i s pelenama, i sa šetnjama, i s kašicama. Jača strana mu je hrana – odličan je kad treba ići u nabavku namirnica, skuhati ručak ili izabrati restoran. Razumije se u teće, padele i lonce (ovo su sinonimi zapravo). Već mjesecima priča o nekim Gusovim tećama od lijevanog željeza s keramičkim dnom (?). Uglavnom, o mom mužu bi se moglo puno toga napisati, ali ima više vrlina nego mana, a i nije se poružnio u zadnjih 6 godina, pa sam možda i dalje malo subjektivna.

Što god da mu se kaže, ili još bolje pošalje na mail, napravit će. Što se ne može reći za mene. Kada je o malenoj riječ, snaći će se u bilo kakvoj situaciji i nekako izaći na kraj s njom – iako nema sisu punu mlijeka kao asa u rukavu.

Zašto sve ovo uopće pišem? Zato što se očeve često diskriminira. I vrijeme je da i tate dobiju svojih pet minuta slave.

Otkad sam se vratila raditi naslušala sam se pitanja ”Gdje ti je mala?” i ”Tko ti je čuva?” kao da Leona nema tatu. A ima. Ima Supertatu. Ja, na svu sreću, nisam samohrana majka, i svaki put kad pomislim na to da neke mame sve ovo prolaze same, naježim se. Ali ježim se i kada čujem da neke mame, imaju partnera ali nemaju njihovu podršku. Stara istarska poslovica kaže ”Bolje sam nego slabo kumpanjan”.

Uglavnom, da se vratimo na očeve, na ove dobre očeve, koji se trude, koji brinu, koji mijenjaju pelene, koji sudjeluju u odgoju i u obavezama. Ima ih. I vrijeme je da se trendovi promijene, da izađemo iz patrijarhalnog društva u kojemu je ženi mjesto iza špahera. Mjesto nam je svima tamo gdje mi želimo da nam bude mjesto i gdje se mi sami nalazimo, ne gdje nam to društvo nameće. Nije papučar tata koji ode na porodiljni, nije nemajka majka koja se ranije vraća na radno mjesto. Supertata, a ne statist!

P.S. Znam da ću zbog izjave koja slijedi biti razapeta kao Isus na križu, ali drage mame, neke od vas, svojim muževima ne daju ni priliku da se ”pozabave” s bebom od samog početka. Ne budite mamice, kako ja to volim reći, dajte i njima priliku, neće ništa biti bebi ako poliže malo pod. Ne dramite. Sutra će vam djeca otići na faks, a vi ćete ostati same. Nemojte se dovesti do toga da ne prepoznajete osobu u koju ste nekad davno bili zaljubljeni samo zato što ste cijeli život posvetili isključivo djeci. Nađite si neki hobi i prepustite 2 od ona 4 kantuna kuće i goroj polovici. Pa makar bila i neuredna ta 2 kantuna.

Elena Vian Projić
ELENA Mama male Lavice, supruga jednog IT-evca i profesorica u čizmama marketingaša. U slobodno vrijeme (iliti kad beba spava) pišem upravo o nama na blogu Šefica https://sefica.home.blog/