žena, majka, studentica

pexels.com

Kako misliš biti majka i studentica? Pa zar ne moraš poštivati onaj dobro ustaljeni, provjereni redoslijed?! Nekada život, pogotovo nama koji volimo da sve ide po redu i rasporedu, promiješa kockice i baci ih na nepoznata polja. I ta polja nekada budu daleko bolja od onih vama dobro poznatih. Putevi vam se tada sami otvaraju, a vi ih slijedite i spoznajete neke nove dimenzije sreće, blagostanja i mira. Zapravo je trenutak kad sam svog sina uzela u naručje bio prvi trenutak potpune sreće, kao da vam je u srcu falila neka slagalica, a vi to niste ni znali, to malo biće vam je dodalo i sada ste konačno potpuni.

Moja zamisao budućnosti u trenutcima prije upoznavanja mog supruga bila je: “Studirati, graditi karijeru i možda jednoga dana zasnovati obitelj kada sve ostalo bude na čvrstim nogama.” Međutim, kada upoznate nekoga i shvatite da s tom osobom želite provesti ostatak svog života, kada zaista srcem osjetite pripadnost nekome i istinsku povezanost, tada zaboravljate na sve ono što je društvo reklo kako treba biti i odlučite se prepustiti emocijama. S 20 godina na svijet sam donijela svog sina i mislila da sam odlučila: “Fakultet će čekati dok i dijete i ja ne budemo spremni da se jednoga dana vratim fakultetskim obavezama.”Ipak, inat me je kao i uvijek natjerao da ipak pokušam.

U pauzama dojenja i mijenjanja pelena, dok je beba spavala, uzimala sam knjige i učila.

Kad sam uspjela položiti 2 ispita nakon sinovog rođenja, kao da sam dobila motiv da on bude jednoga dana ponosan na mene. Više se nisam vraćala kući ponosna na sebe kao studenticu, već kao majku. Moj unutrašnji mir i sreća koju mi je donio obiteljski život, utjecali su na to da svoje vrijeme rasporedim tako da ne trpe ni dijete, ni suprug, ni knjiga, ni prijatelji.

Ipak, uz sav trud vjerujem da mi je bila potrebna i mala doza sreće. Kada živite na 5 minuta od fakulteta, imate supruga i roditelje koji su ogroman oslonac, te pomoć oko djeteta, a pri tom volite to što studirate, imate priliku da istinski uživate u tome. Dok je sin jutra provodio s bakom ili tatom, ja sam išla u biblioteku i trudila se da svoje obaveze završim što prije, kako bismo nakon njegovog doručka zajedno ulazili u novi dan. Na predavanja sam išla samo kada je to bilo neophodno, kako bih jutro maksimalno koristila za učenje. Ispit po ispit, zubić po zubić, korak po korak i stigoh do kraja. Točno u roku, uz sretno dijete koje je uz sebe imalo mamu gotovo cijelog dana. Ali, naravno da nije sve bilo tako jednostavno.

Znate koliko sam se puta isplakala?

Nazvala mamu i tatu i rekla da ja to možda i ne želim, pričala sa suprugom i priznala da ja neću uspjeti? Takvih je trenutaka bilo mnogo. Za jedan ispit sam ponavljala i plakala, za drugi od nervoze trgala stranice dok sam ponavljala. I vrijedilo je. Ma ni toliko zbog diplome, koliko zbog toga što sam znala da ću jednog dana moći tom malom biću biti primjer upornosti.

Mjesec dana nakon završenog fakulteta zaposlila sam se u struci. I čini mi se da se sada za tih osam sati dogodi toliko toga dok ja nisam u kući. Dakle, sve ono od prije zaboravimo kada uspijemo i okrenemo se novim životnim okolnostima i izazovima.

Draga mama, ako ovo čitaš i imaš sličan primjer, molim te da ne odustaješ. Svakog puta kada posrneš pomisli na dan kada budeš u jednog ruci držala diplomu, a u drugoj dijete. I znaš što? Jako je dobar osjećaj!

 

O autoru: Gordana Popović, rođena je i živi u Banja Luci sa suprugom i sinom Andrejem (4 godine). Po struci je diplomirana pravnica i zaposlena u firmi “Roaming Networks”. Istovremeno je i administrator stranice Babyland BL.