“ne mogu” dan

pexels.com

Moje dijete spava cijelu noć, vikendom od otprilike 21.30 do 7.30. Otkad se rodila.

Jutros me, nakon cjelonoćnog ustajanja zbog njezinih burnih snova, probudila oko 5. Spava u svojem krevetu, a danas nije bila za ideju da tamo i ostane pa sam ju uzela sebi. Jako volim spavati. JAKO. Pa nisam dramila oko dijeljenja kreveta. Slijedile su one scene guranja roditelja svim udovima, koje vidimo u gifovima na što sam joj okrenula leđa i samo poručila da spava.

Jutro, a i ostatak dana, prošli su uz konstantno: „Mama, nosi me“. K.o.n.s.t.a.n.t.n.o.

Na svaki moj prijedlog dobivala sam odgovor: „Ne!“

Bacanje stvari se podrazumijevalo s time da je nakon toga slijedilo okretanje leđa i ignoriranje. Na moje „Pogledaj me, razgovaram s tobom“, gledala je svugdje samo ne u mene i smijuljila se. Na moj ozbiljan izraz lica prasnula bi u smijeh.

Kuhanje ručka prošlo je uz vrištanje, plakanje iz vedra neba i bacanje pribora za jelo.

Šetnja do parka i nazad je prošla tako da je više bila na podu nego na nogama. Prolaznici su počeli sumnjati u moju sposobnost da budem roditelj. A dolazak kući je rezultirao bacanjem na pod, bacanjem stvari, vrištanjem i 45-minutnim plakanjem.

Dan je bio ispunjen s mojim „Ne mogu, pričekaj, smiri se, zašto plačeš, što želiš…“

Dan je bio ispunjen mojim pokušajima smirivanja i lomljenjem dječjeg karaktera i testiranja. Sumnjama u svoju dosljednost, kompetencije, strpljivost. Bio je ispunjen zapovijedanjem, visokim tonovima i ignoriranjem njezinih ispada.

Na kraju sam sjela na tepih i čekala. Čekala sam ju dok nije došla do mene, uplakana i ozbiljna, i samo me zagrlila i dala pusu.

Pretpostavljam da ste trznuli već na 1. rečenicu ovog teksta. Možda upravo mislite da je vaše dijete takvo svaki dan. I da su djeca – TAKVA. Možda mislite da se nemam pravo žaliti jer mi je 90% vremena dijete skulirano, milo, drago, suradljivo, nježno, otvoreno za komunikaciju, samostalno, socijalno i emocionalno inteligentno. Možda mislite da se nemam pravo žaliti jer radim, imam slobodnu aktivnost, volontiram i radim jedan posao honorarno. Jer imam pomoć roditelja i jer uspijevam naći vremena za sebe. Govorimo li (opet) o momshamingu? 😉

Ovo nije tekst u kojem se žalim. Ovo je tekst o priznavanju samome sebi da ne mogu uvijek dati 100% i da nije realno to očekivati.

U odnosu sam ja i dijete. I obje imamo svoje potrebe. Koje su vrlo različite i u svakakvim su okolnostima. Ovdje se ne radi o tome da vi kažete da mi je lako i da je drugima puno teže. Ovdje se radi o percepciji. Kako ja vidim sebe u ovome u čemu jesam. Kakvo imam iskustvo s djetetom i kakav odnos gradim s njime. U redu je imati najgori dan, u redu je preispitivati se (jer tada radimo za odnos i važemo što možemo bolje – a to je sve samo ne loše), u redu je pasti i misliti kako sam najgora mama. A ono što je ključ svega jest spoznaja da sam dala sve što sam mogla i najbolje što sam znala. U kakvoj god situaciji jesam. U kakvoj god situaciji vi jeste. U svemu imate izbor. I u najgorem danu i u nemogućim situacijama imate izbor: otići ili ostati.

Dan je završio tako da je jedva zaspala. Natočila sam si čašu vina i nazdravila samoj sebi. Snažnoj mami.

Sara Novak
SARA 31-godišnjakinja s iskustvom braka i razvoda, majka mrvičaste, nasmijane i otvorene djevojčice. Po zvanju pedagoginja, koja trenutno studira realitetnu terapiju. Iskrena i direktna, nasmijana, znatiželjna, optimistična, uporna i brzopleta.