…pamtim samo sretne dane… zbogom

„Pamtim samo sretne dane…“ zvuči tako jednostavno. Prošlo je točno mjesec dana. Mjesec dana tišine. Mjesec dana moja poruka stoji nepročitana. Sada na viberu više ne piše „zadnje viđen 16.prosinca“… sada piše „zadnji put viđen davno“… Mjesec dana svaki dan ispisanih riječi. Mjesec dana isplakanih suza. Mjesec dana donošenja odluka da nećemo više plakati. Mjesec dana gledanja u albume naših fotografija. Mjesec dana ispunjenih s milijardu pitanja i niti jednim odgovorom… Mjesec dana hladnih i bistrih jutara, obasjanih najsjajnijim suncem. Onako kako je volio.


Čudna stvar je ta tuga. Dani prolaze sporo, jako bolno, a vrijeme prolazi brzo.

Jedan dan imaš dojam da je bolje, a onda dođe večer i opet te otrijezni stvarnost i saznanje da ga nikada više nećeš vidjeti. Nikada više u životu… Taj dio je najbolniji… Nikada više… Ostat će samo u našim mislima. Na videićima koje smo snimali ovo ljeto dok smo plesali na terasi s djecom i našim roditeljima. Na fotografijama sa svih naših putovanja. Na fotografijama koje mi svako toliko stignu na mobitel od njegovih kolega s posla. Živjet će u našim uspomenama. Posjetit će nas ponekad u snu. Mahnut onako nježno i sa laganim smiješkom. Nazirat će se njegovi bijeli zubi i tople oči. Mahnut će i nasmijat se da znamo da je dobro.

Toliko smo se razlikovali on i ja, kao dan i noć. Kad se sjetim kako je vrtio očima na moje tekstove. Grozio bi se na moje eksponiranje. Živcirala sam ga jer sam na sve uvijek imala nešto za prokomentirati. Uvijek sam bila njegova mlađa sestra, preglasna i preintenzivna za njegovu mirnu dušu. Ali, dogodilo bi se to da bi me potapšao po glavi, onako, kao malo dijete, i pohvalio me. To mi je bilo dovoljno.

Nije bio čovjek od puno riječi. Njegov pogled je bio dovoljan da znaš da te voli.

Jedna od njegovih zadnjih rečenica upućenih meni, bilo je „sretan sam što si sretna“. Sjedili smo u Lukinoj sobi, djeca su se igrala oko nas, a on me pogledao i to rekao.

Pamtit ću naše trenutke, naša igranja s lego kockama, s njegovim autićima, kada bi proizvodio zvukove kao da je upalio žmigavce. Pamtit ću njegovu ljubav prema moru i kako bi satima ronio i donosio nam najljepše školjke. Pamtit ću kako me nervirao kada bi se preko mog radnog stola penjao na svoj krevet na kat. Pamtit ću kako smo zajedno pjevali s mamom u krevetu. Pamtit ću vrisku od smijeha kada smo se igrali skrivača s tatom. Pamtit ću kada je svirao gitaru pred čitavom školom, blijed od treme. I kada je svirao klarinet, a mrzio ga je, a sve to da mamu učini sretnom. Pamtit ću naša zajednička učenja za solfeggio diktat kod profesorice Detić. Pamtit ću kako smo trčali iz škole kod naše teta Ankice na pomfri i zelenu salatu i dozu psovki i smijeha.

Gubitak voljene osobe je strašan. A kada izgubite voljenu osobu iznenada, bez najave, takav gubitak je još teži, bolniji i djeluje kao da ga se ne može preživjeti. Jer, htjela sam mu još nešto reći. Ali ga je Bog ranije pozvao sebi. I ostala sam nedorečena… Boli me… Zato pišem…

Moj braco. Veliki emotivac. Nerealno optimističan. Vrijedan. Skroman. Požrtvovan. Divan otac. Sin i brat koji samo budi ponos u nama.


SONJA @supermama.sonja
Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.