mama svih zaborava

unsplash.com

Prošlo je vrijeme blagdanskog ludila i evo nas svih u blagodatima siječanjske depresije. Nije tako strašno ako se ne razmišlja o potrošenim hrpama novaca, unesenim milijunima kalorija i da je sve u ormaru pretijesno, a kuda sa špekom!? Nećemo o tome razmišljati i zato nas neće ni uhvatiti simptomi depre. Posvetiti ćemo se novogodišnjim odlukama o pozitivnom razmišljanju i vježbanju i u raljama svakodnevnog ludila vrtića, škole, posla i sl. nećemo se ni okrenuti i ode siječanj, evo nam divne veljače, Valentinova i maškara. Evo, kao što vidite, pridržavam se jedne od svojih novogodišnjih odluka, a to je pozitivno razmišljanje. Na vježbanju se sad ne bih zadržavala.

Nadam se da ste se svi lijepo proveli za blagdane i ušli u novu godinu svježi i zadovoljni. Mi smo ovaj Božić i praznike odlučili provesti u našoj drugoj domovini, a to je Rumunjska. Proveli smo vrijeme družeći se s dragim ljudima, obilazili nam draga mjesta i nismo kuhali ništa jer smo se svugdje utrpali za ručak ili bi otišli u restoran. Na sam Badnjak ujutro, zajedno s našim prijateljima koji su sve organizirali, krenuli smo put prema Drakulinom Branu, divnom hotelčiću u kojem smo proveli tri blagdanska dana. Moram li spominjati koliko peteročlana obitelj ima prtljage!? Dobro bi nam ponekad došla i dva auta za naše stvari. Nosili smo uzalud skafandere i buce, snijeg jedva da je malo padao čak i u planinama, tek poneka pahulja za ugođaj. Naravno da smo nosili i mali borić jer gdje će Djed Mraz ostaviti poklone?? I ukrase i lampice jer inače će se svijet srušiti ako bor nije okićen u sobi. Tako smo ujutro trpali sve te stvari u auto, krenuli veselo na vrijeme, samo 2 sata vožnje, divota, božićni duh u zraku…kadli na pola puta, stara majka tj. ja napravi užasnutu facu kao i Kevinova majka kad shvati da je ostavila Kevina samog doma, samo što je ona uzviknula “Kevin”, a ja “pokloni”!

Da, imala sam ja nešto poklona u autu, ali sam u stanu ostavila poklone za prijatelje i njihovu kćer i nešto naših poklona. Što da im sad kažem!? Ne želim biti Grinch. Malo je reći da sam dušu isplakala i izvrijeđala samu sebe jer tko je drugi kriv nego ja, ostalo četvero služi i tako samo za privjeske. Kao roboti, rade što im se kaže. Samo što nažalost ja nisam savršeni stroj i kad mene netko treba na nešto podsjetiti, nema nikoga. I tako, vratili smo se natrag u stan, uzeli poklone i opet put ispočetka, prijatelji su do tada obilazili neko turističko mjesto i čekali nas da se vratimo.

Poslije, kad sam razumnije razmislila, mogla sam to možda i nekako drugačije izvesti, kupiti u dućanima usput nešto ili slično, ali u tom trenutku svijet mi se srušio jer me uplašila moja zaboravljivost. Inače sam dosta zaboravljiva, možda i sav taj umor i trud da sve bude super i dobro me još više izbacilo iz takta, ali opet, nisam još tako stara i trebala bih bolje pamtiti. Kako mi se to moglo dogoditi? Možda sam bolesna? Što ako zaboravim nešto važnije? I naravno hrpa paranoičnih misli po glavi. Sad vidite čemu odluka o pozitivnom razmišljanju.

Tako su pokloni bili samo kap koja je prelila čašu u moru obaveza i zaboravljivosti. Muž i djeca su čuli svoje lekcije o tome kako mi trebaju više pomagati, moraju se više uključiti i ostale litanije po Ani. I to je jedna od ključnih stvari.

Mi majke smo stvarno premorene.

Nisam otac pa neću govoriti u njihovo ime. Mislimo o previše stvari istovremeno i previše toga ili želimo same ili moramo same. Ali nekad jednostavno ne ide. Trebamo pomoć, trebamo podsjetnik, a nije uvijek dovoljno da to bude alarm u mobitelu. Često mi se dogodi i da to zaboravim upisati. Ostatak obitelji se uključi kad zaurlam i tako u krug. U većini slučaja brige oko poklona, blagdana, rođendana, ručka, obiteljskih izleta itd. ostaju na mamama. I onda, kad ispustimo neku misao, zlo i naopako, drvljem i kamenjem ne od nikog drugog već same sebi. Jer same smo sebi najveći kritičari.

Malo više odmora i mrvicu manje obaveza i sigurno bi i mozak bolje radio. Moram poraditi na svemu tome. Za svaki slučaj, iako smo se, nakon muke po poklonima, lijepo proveli, iduće blagdane smo doma i ne izlazimo. Zato sad i pišem ovo za svaki slučaj, da mi bude podsjetnik ako zaboravim to do idućeg Božića. Jedna od romantičnih izjava mog muža jučer, nakon što sam opet nešto zaboravila: ti i tako pamtiš samo zadnja 24h! Eh, dragi moj, zato mogu isti film pogledati i deset puta, jer nikad ne zapamtim kraj! Pih, svako zlo za neko dobro.

I da ne zaboravim, u novoj godini svima nam želim više odmora, manje zaboravljivosti, puno veselja, zdrave djece i divnih putovanja. I ovako duhovitih muževa!

Ana Šantorić Kekez
ANA Mama tri predivne curice koja voli knjige, putovanja i Starbucks. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.