minus, ali vedro

unsplash.com

Ležim neku večer na kauču, David zaspao na meni, gledam u temperaturu na mobitelu: piše -2, a odmah pored toga piše VEDRO. Nasmijem se sama sebi i pomislim, kako smiješno – tako ponekad izgleda i majčinstvo. U minusu si, ali je vedro.

Postoje ti određeni momenti u roditeljstvu kad si na rubu snaga i misliš da nemaš otkud iščupati taj još jedan živac koji ti treba da riješiš neku konfliktnu situaciju, podočnjaci vise ispod očiju, bore se povećale, a cice smanjile, a opet u dubini duše znaš i osjećaš da to tako treba biti. Ne mislim na dio s podočnjacima i malim cicama, nego taj osjećaj koji dolazi iznutra – onaj koji ti i kad je teško i kada si na rubu snaga, živčana, prljava, neprepoznatljiva sebi, govori i jasno pokazuje koliko si sretna.

U trenucima dok razmišljam o onim svakodnevnim stvarima: jesam li kupila pelene i vlažne maramice, ima li dovoljno bodija u torbi, što će danas jesti, hoćemo li ići na zrak, koje će jednog dana možda zamijeniti pitanja je li uzeo bilježnicu za solfeggio/stvari za trening, je li pročitao lektiru, hoće li stići taj poklon koji smo mu naručili za rođendan… uz sve te svakodnevne stvari o kojima razmišljamo u hodu, iako ih ponekad imamo 500 u glavi jer to je realan život, misao koja je negdje u meni cijelo vrijeme je smiraj. Kad pomislim na njegovo lice, a posebno onda kad ga ugledam, mene preplavi mir. Neopisiv mir. Nisam mogla zamisliti kakav je taj osjećaj prije, a ni danas ga ne mogu baš najbolje riječima opisati.

Jedno sam si pitanje prije nego sam postala mama stalno postavljala: kada je najbolje vrijeme za postati mama?

Kako taj tajming najbolje odabrati? Nikako.

To nije nešto što staviš u svoj raspored, čak ni kad je riječ o petoljetnom planu. Kad dođe vrijeme, koje god to bilo, snaći ćeš se. Morat ćeš, ali prije svega ćeš to jednostavno htjeti. Tjerat će te njegov plač, osmijeh, njegovo postojanje.

Sjećam se kad sam došla doma iz bolnice nakon poroda, prva tri dana gotovo da nisam izlazila iz spavaće sobe, ljuljala sam Davida na rukama i uglavnom plakala. Nisam se mogla prepoznati psihički i nije mi previše pomagalo što su mi svi govorili „to ti je od hormona“. Da, moje tijelo i duša su se i fizički i psihički čistili od jedne životne ere koju je upravo zamijenila druga, ali nisu to bili samo hormoni.

Bilo je to moje prihvaćanje spoznaje da nema plana u majčinstvu, što mi je očito bilo iznimno teško prihvatiti. Suze su značile prije svega olakšanje da je sve dobro prošlo, ali i prihvaćanje da mi tek slijede trenuci u kojima nemam blagog pojma što ću napraviti. Davidov raniji dolazak na svijet bio je tek prvi korak na velikom putu nemanja plana. Ni o čemu.

Možda zato ni danas nemam striktan plan oko toga kada će on jesti i kada će spavati, nego se nastojim voditi njegovim potrebama po znakovima koje sada već jako dobro prepoznajem. Imam s njim određenu rutinu koju smo uspostavili, ali generalno rijetko kada imam zacrtan plan kako ćemo ishendlati dan pred nama.

Nema plana, žene moje.

Svi planeri i rokovnici ovog svijeta ne mogu nas pripremiti na projekt dijete. Niti na to kada će stići, ni kako ćemo to hendlati kao obitelj, ni u što ćemo se tijekom tog procesa pretvoriti.

Trebam se toga sjetiti kad vidim da je malo veći minus nego inače jer zaista je većinu vremena nebo kristalno plavo, a meteo prognoza povoljna.

Andrea Husain Orlić
ANDREA Diplomirana novinarka, zadnjih 5 godina u PR-u, prije toga reporterka i voditeljica na radiju. Uglavnom se u životu drži one “ako ne znaš reći ništa lijepo, radije ne reci ništa”, ali ponekad ode i na onu drugu stranu. Suzni kanali joj se pune zbog dobrih filmova i životinja, a srce druženjima i putovanjima. Sve što radi u životu obilježeno je nekim zapisom, a trenutno joj je najveća inspiracija sin David.