zašto sam ispisala dijete iz škole

Prije nekoliko mjeseci pisala sam o želji da ispišem stariju kćer iz škole i umjesto da bude dio školskog sustava kao većina djece njezine dobi da umjesto toga bude dio homeschoolinga.

Imam sliku u glavi koja najbolje opisuje moje osjećaje i procese oko odluke. Kao da sam stala na rub litice bez ideje što se nalazi na samom dnu. Imala sam veliku želju skočiti iako me je strah od nepoznatog preplavljivao iznova i iznova. I dok sam ja tako stajala i nagovarala samu sebe, pregovarala sa svojim razumom i nabrajale sve razloge za i protiv, iza mene se nečujno prišuljala moja osnovnoškolka i bez imalo razmišljanja pogurnula me u nepoznato.

Rekla je jedno jutro: «Ja nemam želju ići u školu. To nije škola za mene.»

Kada sam ja u čudu isplivala s dna na koje sam sletjela nakon tog famoznog leta u kojem su me uzbuđenje i radost preplavili više nego ijedan drugi osjećaj, našla sam se u situaciji u kojoj to više nije bila samo moja odluka, nego jednako toliko odluka moga djeteta.

Imala sam nesigurnosti i strahovi su me s vremena na vrijeme znali preplaviti i paralizirati u prvu ruku. Danima sam se preispitivala, pisala i čitala. U nekim trenutcima čak i sramila.

Prva dva tjedna nismo se maknule iz kuće vjerojatno i iz straha jer nisam znala što odgovoriti na pitanja ako slučajno sretnemo nekoga poznanika, a onda su dani dali maha i redali su se za redom: jedan bolji od drugoga i bez pretjerivanja dočekalo nas je toliko toga na ovom putu o čemu nismo mogli ni zamisliti.

Kao prvo dobili smo svo vrijeme ovoga svijeta i ni jedan trenutak stresa. Svako jutro gledamo kako se drugi oko nas žure, kako se često žale na nedostatak vremena i energije za više od onih svakodnevnih obaveza. Iscrpljeni se vraćaju s posla i iz škole i žure privesti dan kraju. Naši se dani stapaju jedni s drugima. Rijetko imamo planove, a često ti isti ne iziskuju žurbu već se odvijaju u našem sada već poprilično usporenom ritmu. Mnoge dane ne radimo ništa, ne skidamo se iz pidžama, jedemo doručak u podne, pečemo kolače ili gradimo kule od jastuka i popluna i onda skačemo, ludujemo, odmaramo. Najveći domet nekih dana je odlazak do obližnje knjižnice koji već liče na tjedna hodočašća s hrpama knjiga koje prekrivaju kolica kojima ih prevozimo.

Sada 3 mjeseca nakon što je prestala ići u školu imamo tjedne dogovore s drugim mama, tatama i djecom koja isto imaju homeschooling i onda se družimo – bez vremenskih ograničenja često ta druženja potraju cijeli dan pa nerijetko ostanemo i na kreativnim radionicama koje se nude u centralnoj gradskoj knjižnici.

Naš tata se ne žuri ujutro na posao je ga budimo nakon što se mi ostali dignemo.

Kao što je L. sama rekla jedno jutro dobrano nakon što su svi drugi susjedi već odavno napustili svoje domove: «Mama mi se ne moramo stresirati jer nama se danas nikamo ne žuri.»

Upravo to da nam se nikamo ne žuri i da smo toga tako svjesne i privilegirane je jedan od najvećih pluseva, drugi je svakako vrijeme koje imamo za sve. Vrijeme u kojem se mogu u potpunosti predati svemu za što me oni trebaju i žele, vrijeme za ljenčarenje, igranje, za tješenje, za rješavanje konflikata, svađa, za mirenje i druženje, za čitanje, šetnje, rasprave i razgovore, vrijeme kada (gotovo) nikada ne kažem «samo malo» i «ne sad».

Vrijeme u kojem se sve više smijemo, grlimo i govorimo sto puta dnevno koliko se volimo – jer upravo za to sada imamo vremena bez zadrške.

Kada je moja mama L. nedavno pitala što radi u maminoj školi, odgovorila je: «učim igrati se». Još uvijek mi bude drago kada je čujem kako tako samosvjesno odgovara i drugima da ona ne ide u školu, već uči kod kuće.

Ali što s čitanjem, pisanjem, matematikom…? Pitat će nas mnogi.

A što s time zapravo?

Nedavno sam čula kako je učenje biprodukt življenja, ili drugim riječima ne možemo živjeti da ne učimo – svaki dan i stalno. I kada izađemo iz škole i kada ona odavno prestane biti dio nas, zašto smatramo da je jedino naučeno znanje ono koje su nas učili u školskim klupama, i provjeravali redovitim testovima? I drugo pitanje koliko vam je toga ostalo u pamćenju, nakon što ste sve škole završili?

Često mi odzvanja u glavi kako je pravo naučeno znanje ono koje ostaje kada sve drugo zaboravimo. Ja znam koliko mnogo toga upravo jesam zaboravila iz školskih (i studentskih) dana i koliko malo toga pamtim u moru tog svega nepotrebnoga.

Ja ne sumnjam da će moje dijete znati i čitati i pisati i računati, samo razlika je što će to ona naučiti baš kada to ona bude željela i trebala.

Ja sam sama diplomirana profesorica. To ima svoje pluseve. Najviše da ušutka ostale i okolinu koja postavlja pitanja kao ova oko matematike i čitanja.

U drugu ruku ima plus što su me sve knjige, istraživanja i profesori koje sam sama susrela u životu učili kako je za učenje važna motivacija i to ne bilo koja, nego ona unutarnja – ona vođena željom za znanjem, ona kojoj je dovoljan uspjeh i nagrada da se znanje pronašlo i nastanilo u nama, a ne ona koja se javlja zbog okoline, iz straha, prijetnji, loših ocjena.

U svjetlu toga jedino što ima smisla je samo dječja želja, potreba za nečim, samovođena potreba da se nešto nauči i svlada. Kada to postoji važno je zgrabiti priliku i svim snagama i sredstvima poticati tu želju, voditi je cilju, njegovati i nalaziti puteve do toga.

Zato unschooling.

Ali prije unschoolinga postoji jedna misija, ona u kojoj L. vidi priliku za učenje kako se igrati jer zapravo ne zna da njezina cjelodnevna igra, nije ništa drugo nego prilika da se oslobodi okova, normi i pravila školskog sustava koja su nam cijelog života nametali sa svih strana. U deschoolingu je ideja da se škola i školska pravila izbrišu i zaborave – sve do jednoga. I kada se o tome misli kao o procesu kojim djeca prolaze, zapravo ako ne i važnije to je proces za odrasle, za roditelje u većoj mjeri nego za djecu.

Jer mi koje je školski sustav indoktrinirao više i duže nego našu djecu, u slučaju L. samo jednu godinu, mi smo ti koji moramo zaboraviti i krenuti ispočetka kako bi taj početak bio oslobođen svih zadanih mjera i pristupa, kako bi bio vođen dječjom željom za znanjem.

John Holt (https://www.johnholtgws.com/who-was-john-holt) kaže kako djeca prirodno i intuitivno posjeduju najbolje moguće strategije za usvajanje znanja. Kada ih stavimo u škole onda ih učimo kako učiti i kada nauče tu novu disciplinu zapravo zaborave onu prirodno urođenu sposobnost da usvoje novo znanje. I onda ako im ta nova disciplina učenja ne ide dobro proglašavamo ih lijenima, nesposobnima, brinemo se i tjeramo ih da uče više, uče ponovno i ponovno dok im to znanje ne uđe u glavu, a ne pitamo se jesmo li mi ti koji ne znaju, a ne djeca koju učimo učiti na taj način.

John Holt jer bio jedan od revolucionara unschooling filozofije i njegovo plodno istraživanje na polju dječjeg usvajanja novog i njegove obuhvatne knjige uistinu su inspirativne u vrijeme kada nam samima treba inspiracija na polju učenja.

Danas 3 mjeseca od kada smo se pozdravili sa školom, učimo jednako mnogo, ako ne više – o nama samima i životu bez ikakvih okova. Pa da za kraj ostavim jedan citat J.Holta ako ne za poticaj, barem za razmišljanje:

“I have come to believe that a person’s schooling is as much a part of his private business as his politics or religion, and that no one should be required to answer questions about it. May I say instead that most of what I know I did not learn in school, and indeed was not even ‘taught.'”—John Holt

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.