život u kontrastima

unsplash.com

Ima ovdje jedna žena koja me zadnju godinu dana neopisivo inspirira ( ako razumijete danski odite na www.majmy.dk, a ako ne ostanite sa mnom da vam ispričam više).

Ona me podsjetila danas kako je život prepun kontrasta i kako je važno živjeti za njih i kroz njih.

Prosinac je mjesec prepun kontrasta – najtamniji dio godine, sve dok ne dođemo do zimskog solsticija i polagano počnemo puštati svjetlo u naše živote. Mjesec kada radimo užurbano, kada kupujemo mahnito, kada mislimo na običaje više nego na ono što bismo sami željeli, kada jedemo previše i kada se smijemo najglasnije nazdravljajući šampanjcem za sreću u idućoj godini. A godine idu, tako ih mnogo odjednom stane u veliku kutiju uspomena.

Suprotnosti.

Svjetlost sunca u sjajnim kristalima prvog mraza, kristalno čisti zrak u hladnoći jutra kada se spremamo na posao, tišina prvog snijega i toplina domova gdje uz svijeće i kuhano vino stisnuti jedni uz druge ispod pokrivača sanjamo o toplijim danima.

Sreća i tuga u jednom.

Životna doba koja se smjenjuju i u kojima i naše mijene poprimaju boje i oblike.

Danas šetam s kolicima zagledana u sivilo dana koje me je preplavilo. U ruci mi nedostaje crvena vodilica i uz noge me ne prati naš pas. Preplavi me tuga. Konačnost njezinog nepostojanja.

Jučer smo uz smijeh i suze ispratili život koji je nama dao svijetlo u danima kada je mrak bio tako beskonačno dug. Bila je moja prva utjeha u nizu tragedija onoga dana kada smo je donijeli kući. Čuvala je i učila svu našu djecu obzirnosti, strpljvosti, privrženosti. Nikada nismo bili spremni ni pripremljeni pustiti je da ode. Jučer je dan bio prepun svjetlosti i bistrine, one neke topline u najvećoj smrzavici.

Stajala sam u sobi veterinarskog doma i gledala njezino toplo tijelo kako se gasi pod mojim rukama, dok su mi suze tekle niz obraze. U jednom trenutku smo šetali zadnji put, u drugom je više nisam mogla vratiti.

Nikada. Zauvijek.

Definitivnost gubitka. Nepovratnosti onoga za čime čeznemo.

Ono što me najviše dira i beskrajno rastužuje. Kao kada se nakon 9 godina od kada je moj tata otišao s ovoga svijeta, u trenutku zamislim i poželim čuti njegov glas, dodirnuti mu ruku, stisnuti ga još jednom u zagrljaj i uhvatiti onaj značajan pogled i onda me preplavi nemogućnosti istoga.

«Nikada više» napisao je E.A. Poe. Taj me citat tako često progoni.

I onda kada padamo duboku trebamo se sjetiti suprotnosti. Onoga što čeka s druge strane mraka – svjetlo. Nada kada gubimo, snaga kada se predajemo, život i kada mu smrt nepobitno stoji u sjeni.

Živjeti kontraste. Smjene. Godišnja doba.

Vidjeti razliku i onda kada se previše uljuljkamo u toplinu svakodnevice.

Ako se usudimo stati.

Znate, ja sam bila prva koja je vjerovala u postojane stabilnosti. U život u kojem je gotovo sve već unaprijed predodređeno. Ono kada krenete u školu, pa u srednju, upišete fakultet, diplomirate, nađete stalni posao, osnujete zajednicu, dobijete djecu… Dani idu, život leti i svi pomalo postanemo zaboravljivi.

Mene je gotovo na kraju fakultetskih dana nešto bacilo na neku novu obalu, ali sam se i onda čim sam se malo snašla, vratila u kalup koji kao da je samo čekao na mene. Onako savršeno kao podmazano našla sam se u ovom sistemu i vjerovala kako jedino tako mora biti: štednje, poslovi, fakulteti, pa onda kuća, auto, pas, djeca, radni dani od 8-16, vrtići, škole, razvađanja, dovađanja, aktivnosti, vikendi, godišnji odmori – kao neki monotoni ritam, ugodan ali jednak i danas i sutra i svaki drugi dani.

Ista boja. Isti oblik. Ne postavljaj pitanja, ne traži odgovore do kojih nema puteva.

I onda jednoga dana spoznaš da te je netko prevario, barem se tako osjećaš. Nakriviš glavu i iz nekog drugog kuta sunce baci neku novu zraku i ugledaš boju koju do sada nikada nisi vidio.

Zastaneš čak. Pa se možda i usudiš zamisliti. Pitati. Pokušati.

I iako svi drugi govore da je to ludost, tebe nije više briga. Jer odjednom vidiš da nije sve sivo, da mora biti baš tako kako si do sada mislio.

Želite li da vam ispričam ostatak priče o životu nakon toga? Jeste li spremni čuti odgovore na koje možda nikada niste postavili pitanje?

Ovako…

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.