trudničke zavrzlame

studio partum

Trudnoća. Drugo stanje. Blaženo stanje. Trudnoća jest stanje na koje te ništa i nitko ne može pripremiti, ma koliko o tome slušala ili čitala. To je nešto neopisivo, nešto neočekivano, vulkan emocija koji te neprestano prati. Od neprestanog straha i strepnje, do neopisive sreće kada osjetiš prve trzaje i udarce svoje male bebice koja u tebi raste. Teško je to i riječima opisati, to se mora doživjeti. Kako bolje opisati trudnoću, nego reći da je to iskustvo koje te potpuno promijeni. Izokrene tvoj život naglavačke, jako te protrese i ostavi bez daha svaki dan.

Kao i kod većine stvari u životu, odnosno promjena i stanja, nažalost i u ovom tvom blaženom stanju doživiš neke vrlo neugodne situacije. Na početku su to pitanja: „Što čekaš? Kako još ne znaš? Radiš još? Ne vidi ti se trbuh još!“ Ili „Ajme koliki trbuh, a tek si na početku!“ Kasnije, pitanja se proširuju: „Kako će se zvati? Još niste odabrali ime? Ajme, ti se uopće nisi udebljala!“ Ili „Ajme, koliki ti je već trbuh!“ Možda se sa strane ova pitanja čine bezazlena, nebitna, ali trudnici koja doživljava sve te promjene na svom tijelu nisu nebitna. Moje tijelo se mijenja iz dana u dan, sve se mijenja. Jedino je važno kako se ja osjećam u svom tijelu. Sve ostalo je manje bitno. Zašto onda takva pitanja? Zašto nitko ne pita: Kako se osjećaš? Kako si? Kako napreduje trudnoća?

Zašto su važna pitanja o izgledu i dobivenim kilama?

Sve je to nevažno, važno je voljeti i cijeniti svoje tijelo. U TEBI RASTE NOVI ŽIVOT. Sve ostalo je nebitno. U prvoj trudnoći, nisam voljela svoje tijelo, nisam ga previše gledala nitii shvaćala svoje promjene. A moje tijelo je to sve preživjelo, iznijelo zdravo dijete na svijet, dojilo ga godinu dana. A ja nisam shvaćala koliko moram biti sretna kako je sve išlo glatko i svojim tempom. Nisam se opterećivala kilogramima, ni u trudnoći, ni nakon nje. Sad u drugoj trudnoći, toliko volim svoj trbuh, da kad rodim, ne znam kako ću bez njega. Tako si savršeno odgovaramo. Najveća radost mi je kad osjetim trzaje svoje bebice. Sada slušam svoje tijelo. Kad osjetim umor, znam da sam pretjerala i da moram stati i odmoriti. Važno je slušati svoje tijelo i prepoznati kako i što mu odgovara. Zamaram li se komentarima i pitanjima? Ne, shvatila sam to kao dio nametnutog društvenog života, odnosno kad te ljudi nešto pitaju samo radi reda. Usputni nevažni razgovori.

studio partum

Kažu da je trudnicama sve dopušteno. Da smo privilegirane. Da imamo prednost. Nažalost, to se baš u našem društvu nije pokazalo točnim. Iako ja to ni ne očekujem. Uredno stojim u dugim redovima u trgovini, na šalteru, u ljekarni i slično. Očekivati da će ti netko danas dati prednost je tolika rijetkost, jer svima se nešto žuri i juri. Svi bi bili odmah na redu. Neka i budu, ja imam vremena i rijetko mi se ne žuri. Danas mi se žurilo kad sam čekala red kod vađenja krvi, pa sam ponosno pokazala trbuh u nadi da će te netko propustiti. Ali nisu pokazali senzibilitet, pa sam ja pokazala kako se trudnica gura, jer sam morala još stići na posao.

Jesmo li mi onda trudnice na kraju priče svjesne kroz sve što prolazimo i doživljavamo svaki dan? Danas u 33. tjednu trudnoće svjesna sam da je nositi dijete privilegija. Nositi drugi život u meni je najveća radost, ali ujedno i najveća strepnja. Želim ohrabriti sve buduće mame – ne slušajte druge, ne zamarajte se pričama, samo slušajte svoj instinkt i tijelo.

Sve ostalo će se posložiti poput slagalicu u životu.

Sara Majdak
SARA Mama jednog nestašnog, brbljavog i znatiželjnog dječaka. Živi u Istri (terra magica), na zapadnom dijelu polutoka. Nostalgična za svojim otokom Vrgadom, gdje je provela najdivnije ljetne praznike svake godine. Vječni pesimist, ali romantična u duši.