odluke koje mijenjaju život

unsplash.com

Prodali smo dvije kuće u manje od godinu dana. Prvi puta jer smo bili spremni krenuti dalje, u nešto novo. Drugi put jer se nismo vidjeli u tome novome u čemu smo završili.

Neki bi rekli da smo poludili.

Neki ni ne pokušavaju razumjeti.

Drugi vide da samo živimo život koji nama i za nas ima smisao.

Kada smo u rujnu prošle godine prodali naš dom koji smo stvorili za i zajedno s našom djecom, jedini dom koji su naša djeca znala i to isti taj u kojem sam rodila jedno od njih, bili smo sigurni da je to za veće dobro.

Vjerujete li da vam život pruža mogućnosti kada ih najviše trebate i žudite za njima, samo ih trebate prepoznati i iskoristiti?

Mi smo naizgled imali sve: dva stabilna, dobro plaćena posla, dovoljno veliku modernu kuću u dobrom dijelu grada, zdravu djecu od kojih je jedna išla u vrtić na pola vremena i druga u školu. Djeca su imala prijatelje, dogovore za igranje, slobodne aktivnosti, igračke, hranu, kućnog ljubimca, vikende kod baka, skijanje zimi i neko drugo putovanje ljeti…Što nam je više od toga trebalo?

Možda ništa (materijalno), ali duboko u sebi, jedan dan kada smo pogledali jedan drugoga u oči ja sam se usudila na glas izreći ono što smo možda oboje istodobno osjećali: da postoji život koji je više ili možda čak nešto drugo od toga što mi živimo.

Ideja je nastala iz želje da nakon porodiljnog s našim trećim djetetom, ostanem na neplaćenom dopustu u trajanju od (barem) godinu dana, a uz to da smanjimo troškove života. Uz sve to imali smo snove i želje o novoj kući malo izvan grada.

Kada su se okolnosti u isto vrijeme poklopile da smo u novu kuću mogli useliti krajem lipnja, a iz stare iseliti prvog travnja, mi smo prihvatili mogućnost da ostavimo sve za sobom i otputujemo daleko od tog istog života koji je bio sve naše do tog trenutka. Ono o čemu smo dugo vrijeme sanjali odjednom je postalo stvarno.

Spakirali smo cijeli život u dva kontejnera, tri kofera i nešto sitno, sjeli u auto i zaputili se putem koji će se pokazati posve novim i nezamislivim.

Odluka je pala (u manjku vremena za istraživanje) da dva mjeseca provedemo na Mauritiusu i mjesec dana u Hrvatskoj.

Kada smo 4.4. sletjeli na Mauritius, najdalje što smo do tada putovali, okupani toplim pljuskom, ispred kuće koja je bila sve osim luksuzne, u isto vrijeme me je preplavilo oduševljenje, strah i razočaranje. Naredni dani bili su u istom tonu.

Očekivanja i snovi u realnosti rijetko ispadnu baš onako kako smo si mi to željeli.

Kada smo krenuli na put imala sam tri želje na popisu onoga što želim ostvariti: raditi yogu, naučiti surfati i jednostavno biti. Prve dvije nisam realizirala, ovu zadnju sam uz tešku muku usavršila.

Prvih dana sam plakala, svađala se, pitala se što mi je sve to trebalo. Danas znam zašto, danas znam i da je sve to baš tako trebalo biti: u potpunosti nesavršeno, teško, na trenutke mučno, ali u cijelosti i konačnici fantastično.

U dva mjeseca naučila sam spustiti prag očekivanja, živjeti u trenutku i prihvatiti ono što život jest: nekada kaos, nekada smiraj, nekada radost, a nekada gubitak. Ne planirati, ne živcirati se i prihvatiti ono što imamo i što jesmo u trenutku u kojem to jest.

Biti.

Naučila sam upravo to: dati se ničemu, dobiti ono što mi je predviđeno.

Biti s vlastitom djecom na način na koji nikada do tada nisam bila, ostao je vjerojatno najveći dar. Onaj koji sam ponijela nazad u život koji nas je čekao u Danskoj. I vjerojatno zbog istoga i svega u zbroju, nismo mogli nastaviti živjeti ono što smo iza nas ostavili.

Kada smo se dva mjeseca nakon useljenja u novu kuću, sa suzama u očima, moj suprug i ja pogledali u oči, nismo imali razloga lagati jedno drugome: ovo sada nije bilo ono što smo zamislili prije manje od godinu dana ili točnije. Mi od sada nismo isti oni koji su planirali ovaj život u trenutku kada smo ga trebali početi živjeti.

Jer život je živio nas, promijenio nas je (definitivno nabolje) i dao nam neke nove svjetonazore i mi se više nismo njega htjeli bojati, već mu se istinski i stopostotno prepustiti.

I tako smo rastrgani između onoga što bi trebali i onoga što bi htjeli na kraju odlučili ići za vlastitim srcem i prodati kuću koja je bila sve što smo sanjali, ali nikada dovoljna da postane ono što smo mislili da će biti: dom – njega smo naime nosili i još uvijek nosimo u sebi.

I tako sada stojimo pred činjenicom da ćemo se prvoga travnja iduće godine iseliti, da nemamo zbrinuto stambeno pitanje, niti ideju o tome hoćemo li ga realizirati pa čak ni to želimo li se negdje u ovom trenutku trajno smjestiti ili ćemo prepoznati ovu mogućnost i objeručke je prihvatiti ne znajući kamo će nas ona iduće odvesti.

I da odgovorim na svoje pitanje s početka teksta: ja vjerujem u te predodređene mogućnosti koje nam život daruje u trenutcima kada ih najviše trebamo, a najmanje se nadamo, i ako ih prepoznamo, znam isto tako da su one oduvijek bile u nama.

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.