tajni dnevnik supermame

Dragi dnevniče…
Iako bismo voljele da je ovo stranica našeg dnevnika, nažalost pisanje istog nakon djece i obiteljskih obaveza palo je u zaborav kao školsko gradivo nakon završetka godine. Pisanje dnevnika zamijenile su to-do liste, shopping liste i ostale “help” liste, te razne poruke koje pišemo same sebi, mužu, mami, tati, tetki, baki ili bilo kome drugome tko je voljan uskočiti. Uskočiti dvjema mamama čiji raspored ovih dana više priliči dnevnoj ponudi cjelodnevnih Božićnih predstava nego klasičnoj rutini jedne obitelji.

07:00 h Tko rano rani, prvi u redu čeka kruh

Ana: Taj netko “prvi” sam ja. Najčešće zato što navečer budem toliko umorna da se ni radnog vremena pekare ne mogu sjetiti, no vrlo često se tješim time da zaista volim topli kroasan. Podsjeća me na Pariz. Iako, u zadnje vrijeme od Pariza samo vidim Paris kekse na šanku😂.
Dok pripremam doručak, dvoje manjih divljaka, Mila i Franco, starijoj seki “spremaju” užinu. Užina je najčešće drvena, iz njihovog Lidl asortimana, no sasvim je nebitno jer ona je u pubertetu i u principu većinu vremena ne želi vidjeti ni njih ni užinu (pravu ili drvenu).

Sonja: Debeljuškasti prstići prisilno mi otvaraju oči pritom vičući “mama, budi se, vani je dan”. U glavi mi se vrti misao “lažeš, nije ni 7 sati i vani definitivno još nije dan”. Ali, svatko zna kako ova priča završava. Namještam krevete i vučem se do kuhinje kako bih skuhala kavu i konačno progledala. Sreća za mene i buduće žene mojih dječaka, oni također namještaju kuću, krevete i razmještaju namještaj – hvala Bogu, onaj minijaturni i drveni, samo bi mi još u rano jutro falilo pravo seljenje.

09:00 Vruća kava, hladna glava

Ana: Pošto sam na porodiljnom, a u to vrijeme su svi već u vrtiću i školi, bacam mozak deset minuta na pašu i uživam u vrućoj šalici kave…Mojoj omiljenoj rutini pozicioniranoj tik do onih malih šalica što su mi jutros pripremili na stolu uz drvene tostove i jaja.- čisto ako pekara i moje pamćenje zakaže.

Sonja: Kava od 7.15 ujutro stoji na šanku i čeka na mene. Ali, čekaju na mene i moji dečki praznih želudaca. Dok ih nahranim, obučem mlađeg, prijetim starijem oduzimanje svih mogućih Lidl drvenih igračaka iz njegove sobe ako se ne obuče u roku od “prije 5 minuta”. Raščupana, u pidžami s otiskom pekmeza na ramenu, ostavljenog za uspomenu od mojih dječaka, konačno sjedam na kauč sa šalicom u ruci. Gledam na sat i mislim si “samo srk kave i prebacujem se u šestu brzinu”, jer sastanak neće čekati.

12:00 Lud, zbunjen, normalan… i zaboravna

Ana: Oko podne obično kuham ručak za prvu turu djece. Znam da zvučim kao predstavnik školske kuhinje, no ima nas i organizacija je ključ uspjeha i štednje vremena. A, dobro utrošeno vrijeme je sreća koja me dijeli od bijele košulje. Ne one lijepe na crtu popeglane, već luđačke na vezice.
Prosinac nam općenito osim radosti i veselja donosi stres, trčanje i shopping groznicu. Trudim se to izbjeći i orijentirati se na kvalitetu- što vremena provedenog s obitelji, što kupovnih poklona. Zato biram nešto što traje, što svi koriste, što potiče maštu i motoriku…A, kad smo kod mašte i kuhanja ručka, pomislih da i ja njima pripremim drveni gdje na ovakav zaboravan dan kao danas, više namirnica zasigurno ima kod njih na štandu nego kod mene u frižideru.

Sonja: Između sastanaka jurim do najbliže trgovine u nabavku, jer ako nešto ne podnosim, to su gužve u popodnevnim satima. Naravno, moj muž kada čuje da idem u nabavku, doživi minijaturni živčani slom, jer zna što znači kada sama idem u Lidl u nabavku. Još malo, pa ćete čitav asortiman igračaka i slatkiša moći pronaći kod nas u sobi. Da ne govorim o kolekciji papuča i vesta sa djedom Božičnjakom i zvončićima.

15:00 Gdje si bila, što si radila?!

Ana: U rano poslijepodne završavam zadnje tekstove, contente, feedove, prijevode, virtualne i kućanske poslove, te razmišljam kako vrijeme leti. Sjedam u auto, uz auto u džepu ( da u nedostatku želje za tantrumom, možemo zajedno voziti) i idem po Franca u vrtić. Po povratku perem stakla na autu jer kombinacija sline, bala, te općenito svih divnih zimskih radosti (čitaj: izlučevina) i malih drvenih kotača po staklu je must have i san svakog roditelja i obiteljskog auta ever!

Sonja: Idem po klince u vrtić i govorim si: “ovaj put ćeš izdržati i nećeš im reći da si im donijela novu igračku”. Čvrsto se držim te misli sve do tenutka kada njih dvojica sjedaju u auto. Nekada imam osjećaj kao da u meni čući mala kokoš, jer nema šanse da održim obećanje sebi. Na putu do doma, a to je cca 4.5 minute, dečki već otvaraju svoje autiće. Dosljednost je najvažnija, kažu…

18:00 Blagajnica želi ići na spavanje

Ana: Brojim ja, broje oni. Ja vrijeme do spavanja, oni novce u blagajni. Jedan skenira, drugi naplaćuje, treći plaća. Razmišljam o tome kako bi bi bilo lijepo uvaliti im prave račune da ih riješe. Ali, vraćam se u realnost i dalje brojim. Poučena razgovorom i iskustvom vrijeme od 17 do 20 sati kao da kaplje na kapaljku i prolazi kroz cijelu jednu galaksiju dok ne dođe vrijeme za “OBUCI PIDŽAMU”.

Sonja: Još samo dva sata i idu spavati. Taman kada otkuca 20 sati, oni se čarobno odlučuju zaigrati u kuhinji. Jer, vrijeme je za spavanje. Odjednom, čuje se krš i lom. Ulazim u sobu, a njih dvojica se zadovoljno smiju i objašnjavaju mi da je upravo bio potres. Pogled na drvenu kućicu i sve mi je jasno.

20:00 Prvo večera, onda kupanje…da ih ne bi kupali opet

Ana: Za vrijeme večere uglavnom se borim sama sa sobom. Borba uključuje dvojbu između “vježbajmo samostalno hranjenje” i “vidi koliko čišćenja”. U razmišljanju o finoj motorici, prekida me uvodna špica Vijesti (omg ja sam moj tata) i odlučim da je još samo ovaj put bolje da ju vježbaju u svojoj novoj kuhinjici.

Sonja: Igračke su na mjestu. Kuhinja je čista. Kuća je posložena. Tata gleda TV. Mama piše na laptopu u sobi. Šteta što je ovo samo scenarij iz njihove drvene kućice. Još samo večera, pričice za laku noć i dva najmirisnija poljubca za lijepe snove. I za mirnu večer za mamu i tatu.

21:00 Mladost ludost

Sonja: 3,2,1 spavaju. Je li vrijeme za gin-tonic s novim začinima iz Lidla?

Ana: Svi su u krevetima. Svoje štandove, kuhinje i suđe su pospremili. Na trenutak pogledam svoj kaos u sudoperu, sjetim se zaboravljenih namirnica i reda u pekari. No, sanjam kavu i kraj ovog dana, te popuštam pred jurnjavom 12. mjeseca. Začudo, ne osjećam se krivom. Djeci ću za Božić posvetiti vrijeme i drvene igračke iz Lidla, a sebi popustiti i ostvariti stare želje.

Popustite i vi. Dopustite si svoje divlje trenutke i “loše” dane. Budite lude i mlade. Preskočite poneku rutinu, napravite s djecom drveni ručak i naručite pravi.

Sretne blagdane žele vam @supermama.sonja i @ana.vladusic!