nisi sama

Par „koraka” od rađaone dijeli moju Cvitu i mene da se napokon upoznamo. Uzbuđenje i iščekivanje u našoj maloj obitelji raste iz dana u dan, od pogleda na dječji krevetić pa do prebiranja one male preslatke robice. Jedva čekamo da ju vidimo. Svi. Marko i ja, bake i djedovi, braće i sestre ali i svi oni koji čine našu malu svakodnevicu i život izvan društvenih mreža. Pa čak i oni na društvenim mrežama koji prate naš zajednički profil, iako neke nismo nikada ni vidjeli uživo ali se kužimo. Naravno, to je naše prvo dijete i ono će sigurno promijeniti puno toga u našim životnim navikama, stavovima, prioritetima i vjerojatno koječemu čega još nisam ni svjesna da dolazi s rođenjem djeteta.

Ovog puta je sve stvarno super, beba i ja, napredujemo iz dana u dan. Ovog puta? Ivana, kako misliš ovog puta? E da, postojao je još jedan put prije ovog prvog puta… Znači, nije prvi put? Nije. Bilo je to prvi prvi put prije otprilike godinu i pol dana kada sam u 12tom tjednu trudnoće saznala da s bebom nešto nije u redu.

„Kako mislite nije u redu?” pitala sam i doktora i sebe.

„Vidi Ivana”, pokazivao mi je na ultrazvuku, „oko bebine glave nalazi se puno vode koja nije uobičajena, izgleda da se limfni sustav i bubrezi bebe ne razvijaju”. Gledam u taj monitor, gledam u doktora, pa opet u monitor, progutam knedlu i pitam ga „Ima li nade da se to kroz par dana nekako promjeni?” Pogledao je u mene, uhvatio me za ruku i rekao „Po mom dugogodišnjem iskustvu, nema. Nažalost, to su normalne i prirodne stvari i stanja, kao i trudnoća, samo što se o njima ne priča. Navikli smo da je medicina napredovala i da se sve može riješiti ali protiv prirode se često mi ipak ne možemo boriti. Ništa se ti ne brini, ja sam uz tebe i bit ćeš dobro, to je sigurno.”

Sišla sam sa stola prilično zbunjena. Osjećaji koji se u vama u tom trenutku miješaju su neopisivi. Prva trudnoća, sve je bilo ok, ja se osjećam super, idemo na more i ovo je trebao biti samo jedan kontrolni pregled prije odlaska na more. Gledam si u stomak, ne vidim ništa, ne osjećam ništa i nije mi jasno što se sad tu događa. Sjela sam ispred doktora i zbunjeno ga pitala „Koji je rizik da pričekamo još koji dan i vidimo što će se dogoditi?” Pogledao je u mene blagim pogledom. Vidim da me razumije, ali u pogledu vidim da neću dobiti odgovor kakav otprilike želim čuti.  “Bebi nažalost nema spasa. Voda koja se nakuplja u bebinom tijelu učinit će svoje i kroz određeni period srce će prestati kucati…”

Mislim da su mi u tom trenutku oči bile kao u srne. Stojim pred zidom kojem nema kraja. „Ivana”, iz misli me trgne doktorov glas, „iako bebi nema spasa, moraš misliti na sebe da ne bi došlo do mogućih komplikacija ili sepse, tko zna što je točan uzrok.” I dalje prazno nastavljam sjediti ispred doktora koji je iskontaktirao apsolutno sve koje je trebao i nije me pustio kući dok se nije uvjerio da mogu stvarno sama otići i da sam ok – koliko god je to moguće u tom trenutku. Imam prekrasnog doktora koji je čovjek prije svega i hvala mu na svemu jer bez njega ne znam bi li to ovako dobro i brzo sve završilo u mojoj glavi jer glava je ostala jaka, a on je bio moj glavni stup i oslonac u tome, uz Marka i obitelj naravno.

Otišla sam iz ordinacije nakon nekog vremena i stigla mirno u stan. Zakoračila sam u stan i Marko me samo pitao „Kako je naša beba?”, rekla sam samo „Beba nije dobro” i raspala se u sto komadića.

Izlila sam sva mora i sve rijeke svijeta iz sebe, glava mi je bila kao balon, a ostatak tijela nisam baš ni osjećala. U jednom trenutku sam od umora zaspala. Probudim se, vidim da pas leži pored mene i pomislim da će mi šetnja dobro doći. I je, svjež zrak mi je razbistrio glavu, sve dok ponovo nisam došla u stan. Opet raspadanje na još više komadića i kiša suza. Javlja mi se doktor, pita me kako sam i govori mi da idem na još jedan pregled jer je drugo mišljenje bitno i da je sve dogovorio, on me vodi u bolnicu da bude siguran da će sve biti ok. Koliki je ovaj čovjek? Velik, iznimno velik. U jednom trenutku sama sebe trgnem i shvatim da mogu biti zahvalna što sam u rukama vrhunskog stručnjaka, što sam ja dobro i sjetim se svega što sam prošla sa svojom majkom, ali to je neka druga i posebna priča. Odem se otuširati, godi mi voda, uvijek mi je to pomagalo. I odlučim sama sebi da ću biti jaka, jaka barem u pola kao moja majka, moja supermama. Nakon toga su još u meni bile borbe emocija, onog ljudskog i prirodnog, ali sam uspjela ostati jaka jer nisam bila sama, puno me ljudi bodrilo, stvarno im svakome hvala na tome.

View this post on Instagram

Prvotno sam htjela objaviti ovu fotku umjesto one crno-bijele. Obožavam ju. Obožavam i pse, to više-manje svi znaju. Ali nisam nikako mogla smisliti nešto pametno da napišem pa sam ipak objavila fotku na kojoj sam sama jer mi je i ta bila jako lijepa. Sad opet ne znam što pametno da napišem jer puno toga želim napisati a opet fotka govori sve. Ona me prati u svakom stopu, od kuhinje, sobe do toaleta. Njuška me, njuška iza mene, ode u sobicu i legne ispred krevetića pa se vrati i stavi mi glavu u krilo i tako sto puta dnevno… Gledam u nju pa u stomak, "što ti predosjećaš?" sto puta ju pitam ali nikako da mi odgovori. Ne znam hoću li svaki tren krenuti za bolnicu ili se nešto drugo u njezinoj glavi događa. Ali u jedno sam sigurna- jedva ju čekam ufotkati s bebom… I obećavam da neću pretjerivati s objavama (oprostite mi unaprijed ako ne izvršim obećanje ❤) . . . #dog #doglove #dogandbaby #vizsla #pregnancy #pregnancyphotoshoot #babyontheway #love #happiness #picoftheday #pictureoftheday #fitkapule #malakapulica #nikon #nikonphotography

A post shared by Marko & Ivana (@fitkapule) on

Došlo je jutro, kofer je bio spakiran, Marko i ja smo popili kavu i doručkovali, silazimo dolje i moj doktor me čeka pred zgradom. Uzima moj kofer i pogleda me „Što ti nosiš? Na koliko dana planiraš izlet u bolnici?” te jedva ubaci kofer u auto. „E moj doktore, znate da hrana u bolnici nije neka a najgore je bit gladan i žedan.” Smijemo se svi, dobro je sve… Bit će dobro sve. To mi je bila glavna mantra u glavi.

Nakon prijema, opraštam se od doktora i ulazim u ambulantu na pregled i drugo mišljenje. Dolazi doktorica s kojom je moj doktor kontaktirao i zamoli me da se raskomotim i legnem na stol za ultrazvuk. „Mhm, ovdje vidimo da se voda oko bebine glavice povećala. Sestro, molim vas da mi zovete specijalizanticu.” Ležim i gledam u doktoricu, ona povremeno pogleda u mene. Ulazi specijalizantica i doktorica joj pokazuje „Vidiš, ovo ti je jedan rijedak sindrom koji nemamo prilike često vidjeti.” Ležim u pozi kakvoj leže sve žene na ultrazvuku, nimalo mi nije ugodno, ali dvije riječi mi se urezuju u glavu- rijedak sindrom. Što? Što to točno znači? Doktorica završava pregled i vrlo stručno priča sa mnom, iznosi mi statistiku vezanu za taj rijetki sindrom, a meni sve zvuči kao da mi priča kroz vodu no jedno pitanje mi vadi glavu na površinu te vode i dolazi kao grom iz vedra neba:

„Jeste li sigurni da želite izvršiti pobačaj?”

Jesam li SIGURNA? Gledam u nju, pokušavam nešto reći ali ništa ne izlazi iz mene jer sam zbunjena i sve bih dala da je moj doktor sad tu i da nešto pametno kaže jer ja pametna u sekundi nisam. Doktor. Sjetim se njegovih riječi i priberem se pa odgovaram „Želim” a duboko u sebi plačem jer znam da ne želim ali moram. Moram jer drugog izbora nažalost nemam.

Nakon ambulante me odvode na odjel. Hodam kroz hodnik i zagledam u sobe krajičkom oka. Žene leže, gledam u njih kriomice pa gledam u pod pa kroz prozor pa opet kriomice u njih, svaka od njih nosi svoju priču, na svoj način. Legnem na krevet koji su mi dodijelili i pozdravljam cimerice. Mlađa djevojka na srednjem krevetu prva počinje svoju priču koja nije nimalo lijepa, u težoj je situaciji nego ja ali mi govori: „Ne brini, bit ćeš dobro, ja sam to sve prošla drugi put upravo, a imam jedno manje dijete kod kuće. Puno je takvih slučajeva samo se o tome ne priča.”

O tome se ne priča.

To mi je svako malo odzvanjalo u glavi. Žena na zadnjem krevetu je izgubila bebu u šestom mjesecu trudnoće, morala je ići na inducirani porod. Utonula sam u jastuk jer mi je bilo prilično teško slušati to iskustvo. Zakunjala sam u svojim mislima ali me brzo probudila sestra koja je došla uzeti podatke. Jedno od pitanja je bio broj supruga. Zastala sam i nisam se mogla sjetiti odmah, a nakon što sam joj ga izdiktirala upitala sam ju zašto joj treba broj supruga, pogledala me i rekla „Za slučaj da nešto ne bude u redu.” Malo je reći da sam se smrznula jer mi je odmah ono najgore palo na pamet. „Smiri se, bit će sve dobro” ponavljala sam si konstantno ali me u tim mislima prekinula ponovo sestra koja mi je rekla da se obučem i da me vodi napisati zamolbu za konzilij. Kakva zamolba za kakav konzilij? Obukla sam se, sestra me hvata pod ruku i vodi negdje kroz hodnik pa u lift pa opet hodnik i evo sobe. Sjela sam na stolicu koju mi je pokazala i ispred mene stavlja prazan papir. Papir je prazan kao i ja u tom trenutku. Pogledam u sestru i ona mi kaže da napišem zamolbu za pobačaj pa će liječnički konzilij odlučiti hoće li mi to odobriti ili ne. Pogledam ponovo u papir, stavljam na njega kemijsku i napišem prvu riječ koja se inače piše u nekoj zamolbi „Poštovani” i stanem. Pogledam ponovo u sestru i nakon kratke pauze ju pitam što da napišem. Bojala sam se odbijenice, bojala sam se svega u tom trenutku. U tom trenutku sestra shvaća moju zbunjenost i strah, dotakne mi rame i kaže „ Ne brinite se odbijanja, samo napišite dijagnozu i odobrit će ju sigurno, niste Vi tu bezveze”.

Napisala sam zamolbu s knedlom u grlu. Ne znam ni sama koliko sam knedli progutala u zadnja 2 dana. Vraćam se u sobu gdje satima čekam da se konzilij sastane. U tih par sati čekanja razmišljam o svim ženama koje leže na ovom odjelu. Nijedna od njih nije ovdje zato što to želi. Nekima pokušavaju pomoći, a neke su pred istim zidom kao i ja.

Izbor ne postoji, postoji samo neki mali motiv da se svaka od nas izvuče sa što manje posljedica.

Nakon odobrenja ulazim u ciklus terapija koji je trajao tri dana gdje sam čekala da se dogodi to nešto što zovu pobačaj. Terapija je bila neinvazivna jer je na njoj moj doktor inzistirao s obzirom da je manje stresna za osobu i psihički i fizički. Hormonalne tablete odradile su svoje no nije sve prošlo glatko pa sam završila i na maloj kiretaži na državni praznik, u 2 u noći. To se tako obično složi. Spretna doktorica posao je odradila u minimalnom roku i bila sam u sobi stvarno brzo. Prošlo je. Sve je dobro prošlo. HVALA. Poslala sam poruke da sam dobro: doktoru, mami i Marku te pred zoru utonula u san. Zaspala sam u zahvalnosti. Čudno zvuči, ali ta mi je zahvalnost puno pomogla da ostanem čvrste glave.

Nakon izlaska iz bolnice, svoje iskustvo sam podijelila sa svima s kojima sam se vidjela jer sam vidjela da gotovo svi zaziru pitati ono najjednostavnije „Kako si?”, a kamoli nešto više. Što sam više puta to ispričala, osjećala sam kao da imam više snage jer je to iskustvo dio mene, mog života i ono me sigurno na neki način obilježilo i izgradilo ali u dobrom i jačem smislu. Bez njega ne bih puno toga možda ni razumijela, a niti cijenila ovo malo biće koje će za koji dan ugledati svjetlo dana i upotpuniti naše živote.

Prvi put sada ovo iskustvo dijelim i sa širom publikom jer sam nedavno opet čula da se nekome dogodila slična stvar, ali se o tome ne priča ni ne pita. Pričajte – bit će vam laške. Nek vas pitaju- odgovorite im. Jačajte sebe i nemojte se sramiti ničega jer to ste VI i nitko drugi. Budite hrabri jer jednog dana ćete donijeti na svijet jedno malo biće kojem ćete morati biti uzor, oslonac i pružiti mu ljubav koju zaslužuje. Bit će vam sigurno puno lakše ako se i sami osjećate sigurno, jako i stabilno.

Budite njihovi heroji. Njihove supermame!

Ivana Gracin
IVANA. Kreativka i hiperaktivka koja voli puno toga, od zabava i druženja s ljudima do mirnih šetnji po prirodi s psom. Pravi blizanac po horoskopu i kada jedan potroši svoju energiju, drugi preuzima štafetu i nastavlja. Voli pomagati drugima i raditi rukama. Sjediti mirno na duže vrijeme a da to ne uključuje putovanje, za nju je nepoznanica. Fizioterapeut po struci, instruktorica pilatesa i joge, obožava ljudsko tijelo i pokret. Marko je njezin balans i mirna luka koja zna umiriti oba čovječuljka koja plešu u njoj.