pismo novim i budućim mamama

unsplash.com

Prije nekoliko dana srela sam kolegicu glumicu, mamu dvogodišnjeg sina. Bile smo obje svečano obučene, sređene od glave do pete, okružene kolegama i kolegicama, a sve o čemu smo pričale bila su, naravno, naša djeca. Ona me, tako predivna, u srebrno-crnoj haljini, upitala: “Jesi li spremna za sve ono što te čeka? Sada znaš kroz šta ćeš prolaziti.” Rekla sam joj iskreno da je dio mene spreman, ali veliki dio mene je još uvijek na “godišnjem”, jer je istina da su, otkako je Korana napunila tri godine, stvari postale stvarno super, lakše. Bolje spavamo, više putujemo, više imam vremena za svoje neke želje i slično. Stigli su neki novi izazovi, ali lakši. A sada idem sve ispočetka. Na to mi ona kaže: “Da sam barem znala neke stvari, možda bi mi početak bio malo lakši.” 

Inspirirana tim našim razgovorom, želim podijeliti s novim mamama i onima koje će to jako brzo postati, te “neke stvari”. Ne želim vam dijeliti savjete, samo želim podijeliti svoja iskustva (i iskustva još nekih mama koje znam). Iskustva, o kojima se rijetko ili nedovoljno priča. Trebaju i meni, kako bih se podsjetila na ono što me čeka.

Sjećam se kad sam prvi put došla kući s Koranom. Ta  je naša prva zajednička noć bila savršeno mirna, ona bi se probudila samo za dojenje te nastavila blaženo i dugo spavati. A ja sam ju samo gledala. Malene rukice s nevjerojatno dugačkim noktima. Prćasti nosić iznad sitnih, crvenih usnica. Nevina aura s kojom je bila obavijena. Suze su mi samo išle. Što od sreće, što od adrenalina, što od nevjerojatnosti svega ovoga. Bila je to najmirnija i najdublja noć u mom životu.

To je ono što je majčinstvo donijelo – dubinu emocija. Veličanstvenost trenutka.

Mogu ja kriviti hormone za neke moje reakcije, ali istina je da sam od tog trenutka postala hipersenzibilna, bilo da se radi o mom djetetu ili o nečijem tuđem. Ta je noć bila divna i bila sam ispunjena prekrasnim osjećajima, ali uslijedile su noći koje su bile potpuno drugačije. Noći kad ne možeš više čuti taj plač, kad ne možeš više ustajati iz kreveta, kad ne možeš više biti između ta četiri zida. Ne znam kad sam prvi put i kome sam prvi put priznala da sam jednu noć, dok me Korana cicala u gluho doba noći, dok me cijelo tijelo boljelo od nemoći, iscrpljenosti i jada, vrištala u jastuk gušeći suze. I bilo je takvih noći još. Bila su i jutra kad sam izlazila iz kreveta sa suzama u očima, moleći nekoga, bilo koga, da mi podari makar još sat vremena sna. Sat vremena mira jer sam osjećala da nemam ni trunke snage u sebi. Moje dijete baš nije voljelo spavati. Nikako.

Rekli su mi, dok sam bila trudna, odmaraj dok možeš. Spavaj sada, jer kasnije nećeš moći, ali odmornost se ne može prenijeti poput bodova na kartici.

Danas ću iskoristiti 20 bodova odmora tako da mi za sutra ostane 150. Da bar funkcionira tako. Da bar možemo sve sate koje smo odspavali prije poroda stash-ati negdje u tijelo pa koristiti malo pomalo nakon poroda. Da bar! … Dakle, upozorili su me da ću biti umorna, ali TAJ umor ti nitko ne može opisati dok ga sama ne proživiš. Zbog njega plačeš, osjećaš se najjadnijom na svijetu, on te natjera da pucaš na svoje najbliže, on izvlači onu tvoju mračnu stranu. U tim trenucima jedini je lijek san (ili meditacija). Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da ne mogu stalno sve sama i da trebam pomoć. Trebam nekoga da bude s bebom dok ne skupim snagu ponovno, pa makar to značilo da ona u drugoj sobi plače za mnom. Nema puno koristi od mame koja je odavno istrošila svoju snagu i energiju. 

View this post on Instagram

Uhvatila sam danas ujutro u prolazu svoj odraz u ovoj slici. Post-baby body i pregnant-mommy body se susreli na jednom mjestu. Mijenjam se, mijenja se moj osjećaj za tijelo, a mijenja se stalno i moje mišljenje o tijelu. Nekad ga volim, nekad se žalim, nekad kukam zbog genetike, a često (prečesto) zaboravim koliko je posebno. Upravo je to tijelo dovelo na svijet jednu malu curicu, godinu dana ju hranilo (i više, ali tko broji🙈), a zauvijek će ju grijati, bodriti i tješiti ju. Zaboravim koliko je snažno to tijelo bilo na porodu, poslije poroda, što je sve nosilo, što je sve prošlo. I sada opet. Treba mi nekad podsjetnik da je tijelo puno više od čahure koju oblačim i uređujem. Kakvo god bilo, tijelo je moj dom, a sada i dom jednom drugom biću. I to je nešto najljepše na svijetu. Zbog toga volim ovu svoju kožu i sve pod njom. Pa nek ima svoje ožiljke/uspomene. Znam od čega su. #loveyourbodynow #loveyourbody #supermamehr #jasamsupermama #volimsvojetijelo #reflectionphoto #momlife #momstruggles #pregnancyphoto #24weekspregnant #6monthspregnant #inspirepregnancy #pregnancyinspiration

A post shared by Pc (@petra.cicvaric) on

Nitko me nije pripremio na promjenu odnosa. S partnerom, s drugim ljudima. Logično je da se stvari promijene, došlo je novo biće u naš život, ali nitko ti ne kaže: “Da, manje ćeš voditi ljubav sa svojim mužem i to će se odraziti na vaš odnos”, ili “Svađat će te se više jer ti od njega očekuješ da kad dođe s posla odmah preuzme bebu tako da ti možeš odmoriti, a on za sebe ima nekad druge planove”, ili “Osjećat ćeš se ponekad potpuno izolirano i usamljeno jer će svi oko tebe  nastaviti normalno živjeti svoje živote, a tebi će se cijeli svijet promijeniti.” Neće sve prijateljice, pogotovo one bez djece (naročito one bez djece!), shvatiti da ti ne možeš stići na dogovor u to i to vrijeme jer baš tad dojiš. Neće sve shvatiti kako ne želiš ići u taj određeni kafić s djetetom jer je prezadimljeno. Neće ni shvatiti da je jedino o čemu želiš pričati novi zvuk koji je tvoje dijete ispustilo ili zašto želiš pokazati sliku svog ukakanog djeteta. A još će biti gore kad shvatiš da su se počele dogovarati za kave i silna druženja bez tebe. Jer ti imaš dijete pa ne možeš. Ponekad ćeš skrolati instagramom i činit će ti se da svi žive super sretne i ispunjene živote dok ti kući ležiš već pet sati bez prestanka dojeći dijete koje se ne može umiriti. Ponekad ćeš se zbog toga osjećati jadno i usamljeno. Bezvrijedno. Ali, sve je faza. Svaki novi dan je faza koja se u hipu može promijeniti. Steći ćeš nove prijateljice, koje te bolje razumiju, jer prolaze isto. A ako se naoružaš strpljenjem, možeš i mužu objasniti da ga trebaš na neki drugi način. I da će se intima vratiti…

Čitala sam o odgoju, slušala priče, neke sam knjige samo prelistala, neke kupila u nadi da ćemo tako živjeti. Neke su mi knjige zaista pomogle i bile spas, ali većinu odgovora koje sam tražila, našla sam u sebi.

Nešto što vrijedi za tvoje dijete, nikako ne vrijedi za moje, i obrnuto. Nešto što paše tvojoj obitelji, nikako nije pomoglo mojoj. Lijek za tantrume i ispade dugo sam tražila iščitavajući iskustva drugih mama, ali ni to mi nije pomagalo. Mislim da zapravo nema nekog pravog lijeka. To su isto (opet!) faze kroz koje dijete mora proći, mora se naučiti nositi s emocijama koje ga napadnu. Ono što mi možemo jest – pružiti ljubav. Znam, nije uvijek lako. Kad bi Koranu uhvatila šiza, moja prva reakcija najčešće je bila iznerviranost. “Zašto baš sada? Zar opet?! Što ti se sad dogodilo?! Pa koji ti je vrag?”, a nisam razmišljala da se u tom malom tijelu događa milijun promjena koje ona ne može objasniti, niti pojmiti pa reagira tako kako reagira. Malo bih ju pustila (ili dugo, nekad bi to trajalo i po pola sata!), a zatim ju čvrsto zagrlila (kad bi mi to dozvolila, znači da je već stanje šize prošlo vrhunac.) Moja ruka ili moj zagrljaj u većini slučajeva bi joj bio spas, svjetionik u toj pijavici koja ju je omotala. Nisam uvijek bila staložena. Nisam. I sama lako planem (temperamentni ovan!) pa sam se često prvo iznervirala, a tek onda smirila sebe kako bih smirila nju. I danas, iako su tantrumi prošli, kad odjednom iz ničega poludi, kažem joj: “Ajde dođi u zagrljaj” i ona, u 99% slučajeva to učini. Ljubav, lijek za sve. 

Naučiš stvari tijekom procesa. Tek što nešto naučiš, dolazi nova lekcija i tako stalno. Nikad ne prestaje.

I zato nisi loša mama ako si danas umorna, ili si danas viknula na dijete ili muža. Nisi loša mama ako si otišla na pivo/vino/kavu/kolač i učinila nešto za sebe. Niti si loša ako si danas duže ostala u krevetu. Stalno imaš priliku za novi izbor, za nove odluke. Majčinstvo oduzme neki dio tebe, da. Neke stvari moraš odložiti za kasnije jer se sad koncentriraš na razvoj jednog malog, bespomoćnog bića i to je sasvim u redu. Ali zauzvrat, majčinstvo ti otkrije neke potpuno druge aspekte tebe same. Otkriješ koliko si ranjiva, koliko snažna, otkriješ što ti je prioritet, otkriješ što je bilo lažno u tvom životu, a što vrijedno. I sama ostaneš iznenađena jačinom ljubavi koju osjećaš za svoje dijete. (I počneš bolje shvaćati i cijeniti svoje roditelje.)

Buduće mame, pripremite se na sve, ali nikako ne posustajte i ne sumnjajte u sebe. Sve je prolazno pa tako i oni najteži dani. 

Pripremite se da vas ovo novo iskustvo baci na koljena, ali i potpuno oduševi. 

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.