dansko (ne)vrijeme

unsplash.com

Ulazim u 12. godinu života na Sjeveru. Ja koja sam oduvijek voljela ljeto, more i sunce – što više to bolje, zavoljela sam jednog Danca i zbog njega prevalila udaljenost i fizičku i onu mentalnu pa sam samu sebe uvjerila kako će i život ovdje biti dobar. Ako me pitate kako sam se privikla, odgovor je dobro, ali njegove dubine i razmjere ostavit ću za neko drugo pisanje. No, ono što su se svi u početku pitali je kako sam se navikla na vrijeme ovdje i kako mi je palo živjeti u zimi.

Ono što je najgore u danskom vremenu je njegova promjenjivost i neuračunatost.

Još se uvijek sjećam kako sam jednoga dana na početku života ovdje stajala nasred dnevnog boravka i kako je s jedne strane zgrade padala kiša u pravom stilu nevremena, a s drugog prozora suprotne strane sijalo sunce kao da smo na tropima. Ovdje se stvarno izmjene sva godišnja doba ne samo u jednom danu, već i u nekoliko sati. I zato uvijek treba biti spreman, tako da je ona slavna rečenica kako nema lošeg vremena, samo loše garderobe i više nego primjenjiva u Danskoj.

Jednom sam se jako smijala vlastitoj mami kada mi je rekla da čeka da se vrijeme popravi pa da ide van, na što sam joj ja odgovorila da ako ja to isto čekam van neću izići možda narednih tjedna ako ne i mjeseci.

Zadnja dva mjeseca ove 2019. su rekordno mokri od kišnih dana koje ovdje brojimo – ne samo da pada svaki dan, nego pada ekstremno puno.

Onih prvih godina nakon preseljenja bih na tu činjenicu možda i zaplakala, ne bih napuštala stan osim u slučaju nužde i divila bih se Dancima spremnim sjesti na bicikl po svim nepogodama.

Danas i sama slegnem ramenima. Još uvijek mi je draže sunce, ali od ove klime ne možemo pobjeći osim ako se kratkoročno ili dugoročno iz nje ne preselimo.

Kako moja djeca već mjesecima (imam osjećaj i godinama) ne idu u vrtiće i škole i rutine su nam vezane za doma, imam tu potrebu da barem svakodnevno iziđemo na kratko van i nema pregovaranja oko vremenskih uvjeta. Naša garderoba je već prilagođena svim nijansama sive i svim ostalim bojama vremenskog spektra i sada smo ulazeći polako u prosinac u punoj spremi: vunena odjeća u slojevima, skafanderi, kape od kuhane vune podstavljene filcom, bosonoge čižme podstavljene vunom i impregnirane za izdržljivosti, rukavice, pa čak i kreme i balzami za usta.

Kada krećemo van za to nam treba zalet i često vremenski plan jer prije nego smo gotovi s oblačenjem ovdje se već spušta mrak.

Zima je stvarno siva i mračna na Sjeveru. Nema tu puno raspravljanja, ali moja djeca i dalje raspravljaju o tome što će obući.

Najstarija je donekle razumna pa na prvu posluša slijed svih pokrivala u koja se mora uvući, ona mlađa svaki, ali baš svaki put mora pokrenuti raspravu jer eto najviše voli biti samo u gaćama, što gle čuda ovdje često nije adekvatno ni u sred ljeta.

Jučer je bila nedjelja, krenuli smo van oko 3 popodne i u cilju nam je bio odlazak biciklima do igrališta, stigli smo do prvog ugla i mrvicu dalje. Bilo im je zima, pa je puhalo, pa su ih boljele noge i onda je sve ostalo palo u drugi plan. Vani smo bili sat i pol vremena i kada stavimo na stranu njihovu ljutnju i korenje nas odraslih, zapravo nam je bilo čisto dobro.

Nije važno odredište, već putovanje do njega.

Ponedjeljak je dan za gimnastiku, prvo ide jedna pa onda iza druga. To znači da iz kuće izlazimo oko pola 4 i treba nam barem 15 minuta da se obučemo, da ja stavim najmanjeg u maramu, provjerim imamo li sve potrebno, prebacim torbu preko sebe i njih uputim u smjeru bicikla. One voze, ja hodam. Sat vremena dok čekam da jedna završi, a druga je na redu provodimo u knjižnici u zgradi do, a onda u 5 popodne po najvećem mraku nazad.

Danas me zatekla spoznaja kako me to više ništa ne dira, kako se spremam za van kao da ništa drugo nisam znala i kako već i po mirisu zraka vani točno znam koliko slojeva i koliko debela jakna mora biti. Mi ovdje ne nosimo kišobrane i umjesto toga imamo vodootporna odjela i jakne, a glave su nam često mokre.

Nije ugodno, ali je životno. I kada se sve zbroji i oduzme zapravo je vrlo izdržljivo, u svakom pogledu.

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.