(po)rodi u danskoj

unsplash.com

Prije malo više od godinu dana na svijet je došao naš sin. Prije malo više od godinu dana rodila sam po treći put. Svaki porod je drugačiji, svaki porod je čudo i na kraju svakog poroda čudo ostaje u nama.

I danas nakon svih ovih godina iza mene sjećam se svakog svog poroda. Svaki je bio na svoj način ponosan i ja sam sretna što sam ih svakog memorirala u sjećanju i na papiru.

Ovo je još jedna moja verzija priče o porodu u Danskoj. Iz mog ugla. Tri različita scenarija. Sve trudnoće normalne i bez ikakvih komplikacija.

L. je na svijet došla na kraju kolovoza prije 7 godina. 13 dana prenesena, inducirana, nestrpljiva i puna očekivanja i snova. Sanjala sam curicu smeđih očiju i crne kose. Došla je ona, crvenokosa plavooka buhtla koju od umora i iscrpljenosti nisam mogla ni zagrliti. No to je kraj. Početak je tamo gdje se u Danskoj nude 2 ultrazvuka u cijeloj trudnoći, 2 pregleda kod doktora opće prakse i 4 konzultacije kod primalje. U slučaju da se trudnoća prenese, trudnici se nudi pregled, ultrazvuk i plan indukcije koju ona može prihvatiti, ali ne mora. Ovdje postoje smjernice i savjeti, ali ne i propisi i nemogućnosti biranja svog puta.

Napominjem da se ovdje radi o normalnim i nekompliciranim trudnoćama.

L. sam krenula rađati uz indukciju hormonalnim pilulama koje sam prihvatila nakon noći prohodanih trudova. Sve je na papiru tog dana išlo kao podmazano osim što u jednom trenutku više nije. Imala sam ljubazne, drage i profesionalne primalje i osjećala sam se sigurno u njihovim rukama, ali nisam imala pojma u što se upuštam. Uz mene je cijelo vrijeme bio moj muž i s vremena na vrijeme moja svekrva.

Ovdje naime na porodu može prisustvovati koga god trudnica želi pozvati i nema nekog brojčanog ograničenja osim što treba ostati prostora u rađaoni za sve potrebno.

Svaka rađaona je moderno opremljena soba koja često ima i kadu i sve drugo potrebno za olakšavanje bolova kao i za sam čin poroda. Na porodu je uvijek jedna primalja, često i studentica, i gotovo nikada doktor osim u slučaju komplikacija razne vrste.

L. je, pokazalo, se stajala na koso, nije se mogla izrotirati i nisam je mogla poroditi vaginalno unatoč epiduralnoj i svim pokušajima da se išta pokrene. Na kraju su moje tijelo, vrućica i moj muž presudili da se donese odluka o carskom rezu i tako je ona stigla iza zelenog paravana u svom sjaju mjesečine. Bila je i ostala moje mjesečevo dijete.

U bolnici smo ostali 3 dana, drugo jutro nakon poroda sam bila na nogama, muž je cijelo vrijeme bio uz mene i iako nam dojenje nije krenulo na prvu kod kuće se sve vratilo na mjesto.

3 godine poslije vratila sam se na isto mjesto roditi s planiranim vaginalnim porodom nakon carskog reza (VBAC).

Želja da rodim u vodi, ili da barem kratkoročno olakšam bolove u kadi, nije bila realna pa sam uz epiduralnu i sve ostale aparate priključene cijelo vrijeme, vrijeme kratila neograničenim količinama sladoleda, masažama i akupunkturi. Svi su bili jednako ljubazni, otvoreni i stručni i kada sam u 19:00 bila spremna tiskati na stolčiću uz muža iza mojih leđa kao pomoć i potporu, S. je na svijet došla pola sata kasnije baš onako kako sam željela. Bila je mala, sitna, kiselo plavih očiju gledala me je kao da sam ja njezino čudo, a ne ona moje.

Kao što će se kasnije pokazati baš me je S. naučila kako sve ono u što sam vjerovala nije ni približno onome kako treba biti, tako mi je dala hrabrosti da se 2018. upustim u realizaciju sna o kućnom porodu koji je ovdje preporučen samo u slučajevima kada je sve u savršenom redu i bez ikakvih indikacija o mogućim komplikacijama.

Moj prvi carski bio je upravo kamen spoticanja svim preporukama. Ali kako je ovo Danska i preporuke su smjernice, a ne propisi, moja želja u konačnici bila je moja odluka o provedbi. Čitala sam puno, pripremala se, informirala i savjetovala s doktorima i babicama, nabavila sam kadu za napuhavanje i tjedan dana prije poroda istu isprobala nasred naše tadašnje kuhinje zajedno s curama. Imala sam vjeru u svoje tijelo. Na raspolaganje su mi stavili moju osobnu babicu, studenticu i dodatnu primalju koja je bila u smjeni za vrijeme moga poroda.

Na sam dan termina u večernjim satima, krenuli su mi trudovi. Oko 2 u noći babica je stigla gotovo u isto vrijeme kada i njezina oprema u taksiju poslanom iz bolnice, nakon nje i njezina studentica, a malo iza toga i moja svekrva koja je po mrklom mraku prošla 150 km kako bi nam stajala na raspolaganju oko praktičnih stvari i cura. Taman na vrijeme da pripremi čaj, kavu i doručak za one kojima je trebalo malo dodatne energije. Ja sam već odavno u to vrijeme bila u kadi, ritmički se ljuljajući u miru svoga tijela i trudova koji su kao valovi nadolazili jedan za drugim. Cure su spokojno spavale iza vrata do naše kuhinje.

L. smo probudili oko 5 da može biti dio poroda, a S. se sama probudila oko 7 pa su obje jele doručak u dnevnom boravku do kuhinje dok sam ja i dalje prodisavala trudove. S. je svekrva odvela u vrtić, dok je L. ostala kod kuće. Cijelo to vrijeme babice su me hrabrile, pružale mi pomoć i savjet. Od medikamenata za olakšavanje bolova ovoga puta imala sam chili flastere, akupunkturu i reboozo. Malo iza 11 sati do podne, krenula sam tiskati na stolčiću uz sve nazočne i babicom koja mi je asistirala i kada je nakon 20 min A. provirio glavom na ovaj svijet, prebacili su me na rasklopivi madrac gdje sam ga u 2 iduća truda porodila na podu vlastite kuhinje. Imala sam želju roditi u vodi, koja mi niti jednoga puta nije pošla za rukom, ali zato mi je svaki porod dao dodatnu snagu da ustrajem u svojim željama i planovima.

Najljepše od svega bio je trenutak kada je L. prerezala pupčanu vrpcu svoga brata i kada smo se svi zajedno prebacili na maženje u sofu, uz svježe pečeno pecivo, kavu i ručak dok je sunce šaralo najljepše boje jeseni u tom toplom listopadskom danu.

Voljela bih reći da bi idući porod bio kućni, ali kako sada stvari stoje ostajemo na troje djece.

Priča o moja tri poroda napisana je i u engleskoj verziji na www.thewrapnap.com

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.