‘ajde pozdravi!

pexels.com

Već neko vrijeme se borim s jednom Koraninom karakteristikom. Još kao mala beba nije voljela strance. Sve one znatiželjne ljude koji promijene svoje glasove kad dođu u susret s djecom ona je gledala nepovjerljivo, praktički si joj mogao čuti misli: “Koji je tebi vrag? Daj normalno pričaj! ”. Nije se puno promijenilo ni sada. Čim joj se netko obrati, netko koga nikad nije vidjela, ona automatski podigne veliki kineski zid oko sebe, pogleda tu osobu tako mrko da gotovo svi iskomentiraju “Joj što je ozbiljna.”

U početku sam joj govorila da pozdravi, da mahne pa-pa, “Pa to je susjeda od susjedine susjede, zašto ju nećeš pozdraviti?” Onda sam ju prestala nagovarati, ali sam se počela ispričavati u njeno ime. “Ma znate, loš dan”, ili “Ma ona vam je takva, neće baš puno razgovarati, ne voli nepoznate ljude.” Neki je dan kulminiralo.

Nije bilo djece na igralištu, ona je trčala malo na tobogan, malo na ljuljačku, malo na konjića, malo na vrtuljak. Sve je bilo njeno i uživala je. Zatim je došlo dvoje djece, curica od otprilike 8 godina i dečko možda godinu dana mlađi. S velikim osmijehom na licu, djevojčica se obratila mojoj Korani pitajući ju smije li se igrati s njom. Veliki kineski zid uzdignuo se u trenu.

Skamenila se, mrko je pogledala djevojčicu koja je još jednom ponovila pitanje, ali Korana se nije dala smesti. Njeno se cijelo tijelo stisnulo u grč, a zatim je počela glumiti da spava (to je nova fora kad se nađe u nelagodnim situacijama.) Dobronamjerna djevojčica je pogledala prema meni, a ja sam nježno rekla da je Korana umorna i odvela ju kući. Uslijedilo je teško plakanje, njeno pa moje, moji pokušaji objašnjavanja da se tako ne ponaša, njeno još jače plakanje, sve dok nije rekla: “Ali ja se nekad ne želim igati. Jel se ljutiš, mama? Jel se ljutiš?”. Mogu vam reći da mi se srce jednostavno slomilo. Čula sam kako se to, u tom trenu stakleno srce, raspada na milijun komadića.

Ono što sam tražila od moje Korane je bilo da se ponaša kako bih se ja ponašala. Da bude pristojna, dobro odgojena curica kakva je njena mama.

Da pozdravi, makar joj se ne da. Da se nasmiješi, makar nema razloga za to. Da se druži s drugom djecom jer…jer se to tako radi. Pokupila sam staklene ostatke svog srca i maknula ih sa strane. “Ne ljutim se, ljubavi moja. Ne ljuti se mama. Oprosti mi”, rekla sam kroz suze. Bio je to dugi zagrljaj u kojem su mi se, kao u nekom filmu, vrtile sve scene gdje sam to tražila od nje, a zatim se ljutila kad ona to ne bi ispunila.

Ne želim ušutkati njezin unutarnji glas. Možda ima nekakav strah, možda joj samo treba vremena, možda trebamo više pričati o tome, možda je to neki veći problem, možda nije. U svakom slučaju, njene emocije mi govore da idem polako, polako, pa ćemo već otkriti što je. Rješenje te situacije zapravo nije bit ove priče.

Bitno je da ju ne tjeram, da ju ne forsiram, da ne radim od nje ono što ja želim, ono što bih ja napravila. Bitno je da slušam njene emocije koje pričaju sa mnom, a ne da ih zatomljavam. Ne da bježim od njih i prisilno stvaram one koje su meni draže.

Ako nas negdje sretnete i pozdravite, ja ću vam uzvratiti pozdrav s osmijehom, tako sam odgojena, tako sam naučena, to je već u skladu s mojom prirodom, ali moje dijete neće.

No više ju neću opravdavati, ni drugima ni sebi.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.