sva lica majčinstva – emocije

unsplash.com

U sklopu projekta #svalicamajčinstva nedavno se pričalo o emocijama nakon poroda. Da nije sve tako “ružičasto” kao što to prikazuju filmovi, dokazuju i priče ovih mama koje su hrabro podijelile svoja iskustva.

 

Ivana @cupofteamama

“Balončić. To vam je jedan balončić iz kojeg gledate sve što se oko vas događa. Tu ste, ali ste odvojeni od svih i svega. Pogled na bebu i miris njezine glavice me redovito vadio iz toga, ali kako je zaspala, tako sam se ja lagano udaljavala u svojoj glavi. Imala sam povremeno ljude oko sebe i pomoć, ali oni svi odu i to je u mojoj glavi zvučalo kao “ali oni SVI ODU!!!!” i ostave mene samu da se snalazim od 8 ujutro do 7 navečer kako god znam. Gledala sam sa prozora mame kako šeću sa kolicima. Svaki dan iste mame rade bezbroj krugova po stazama. To me ponekad znalo rasplakati jer zašto ja nisam ta mama koja se natjera šetati svaki dan, cijeli dan po vani kako bi dijete bilo na zraku? Zar mi ni toliko nije stalo do nje? Nisam je smjela ispustiti iz ruku jer je odmah negodovala, a ja nisam bila spremna za taj plač. Odjednom ne mogu na wc i ako i odem, moram biti gotova za 30 sekundi inače kreće njezin plač, a ja se onda ne mogu opustiti, a trebam se opustiti jer imam šavove i hematom i boli me i samo želim minutu mira. Ali ne. Gladna sam bila od dojenja i našla sam se bezbroj puta kako jedem i dojim istovremeno jer je to jedinih 10 minuta kada mogu jesti. Plakala sam i tu jer zašto ne mogu pojesti juhu na miru? Samo jedna minuta? I dan danas je pijem iz šalice jer sam sada tako naučila. Odjednom sam se našla u situaciji gdje je moje dijete bilo na meni, uz mene, u nosiljci svaki dan, cijeli dan.

Nisam to tako zamišljala jer nisam vidjela drugu stranu. Vidjela sam samo lijepu stranu svega toga – nasmijane mame i preslatke male bebe.

Nitko mi nije rekao da neću tri dana za redom spavati, osim pola sata kada mi dođe mama ili Davor s posla. I nije “samo” ovo bilo to što me guralo u taj balončić, našla se tu i kilaža nakon poroda, odjednom mi niti jedne cipele ne pristaju, niti jedne hlače, majice, veste… sve se promijenilo. Imala sam zaliske do pola glave, a podočnjaci su bili baš kao na ovoj slici. Nekim danima i gori. Imam bezbroj ovakvih slika koje sam spremala samo da me sjete na ovo razdoblje, da ne zaboravim da pričam o ovome jer je i ovo majčinstvo. I ovo znači biti mama. I to ne znači da si lošija mama, ok? To samo znači da trebaš biti dovoljno hrabra da zatražiš pomoć. Pomoć mame, sestre, brata, muza, psihologa, prijateljice,… Nije bitno. Bitno je da budeš svjesna da je sve to OK i da će proći taj teški val koji je naišao. Ali nisi sama, vjeruj mi da nisi sama.”

 

Petra @nokonceptmama

“Prvog klinca rodila sam s 33 godine. Sve je trebalo biti super, trudnoća za 5, nalazi za 10. Nikad mi na pamet nije palo da ga neću uspjeti roditi.

Onda sam ga rađala i rađala i rađala, ali na kraju ga nisam rodila…samo su mi ga izvadili kroz rupu na trbuhu, u zadnji čas.

Igrom slučaja koji se zove “protokol je važniji od svega” drugi se porod se odvijao skoro identično. A rekli su mi da je to statistički nemoguće. Ni tad nisam uspjela “roditi”. Carski rez su mi obavili toliko hitno da epiduralna još nije uzela maha, osjećala sam kako mi se otvaraju slojevi trbuha, kako mi izvlače pola utrobe i kako me nakon toga zatvaraju kao žnirance na tenisicama koje se stalno odvezuju. Boli se više ne sjećam, ali sjećam se da sam kad su me nakon sati i sati rađanja golu golcatu jurcajući otpremili u operacionu salu i zapovjedili da prestanem tiskati uspjela iznervirati sestru jer mi je ruka pala dvaput kad mi je pokušavala dati infuziju.
Trećeg sam “rodila” prije njegovog vremena, jer kod trećeg carskog reza nema čekanja. U 30 minuta operacije uspjela sam čak dvaput doživjeti izvantjelesno iskustvo u kojem svoja dva sina vidim na vlastitom sprovodu, osuditi se za sebičnost što sam zbog rađanja trećeg napustila prvu dvojcu. Iz susreta sa smrću prenuo me doktorov glas iza zelene plahte. Zanimalo ga je da li da mi zaveže jajnike sad nakon 3. poroda i kad već imam 40 godina, neka mu samo viknem preko plahte, a muž će valjda potpisat?!

Sretnica sam, jer osim klasične kronične neispavanosti i konstantne brige koja je nusprodukt majčinstva nisam imala većih emocionalnih previranja. Ipak, pitam se ponekad kakvi bi bili prvi dani života s tim malim bićima da mi prvi porod umalo nije završio tragično; da su me prije drugog poroda slušali umjesto pozivanja na protokol. Da me na trećem nisu htjeli sterilizirati u polu nadrogiranom stanju.
Sve, ama baš sve što doživimo u životu utječe na našu psihu i odnos prema sebi i drugim ljudima. Voljela bih kada bi osobe prisutne tako značajnim i ranjivim trenucima to uzele u obzir i shvatile da nažalost i njihov ego ili loš dan može igrati ključnu ulogu u krugu života.”

Lorena @lorena_m_f

“9 mjeseci strpljivo čekas. Samo da sve dobro prođe.
Zamišljaš.
Sanjariš.
Plačeš na reklame gugutavih bebica u mirisnim dekicama i njihovih slow motion, isfriziranih, reklamnih mama. I onda dođe taj dan. Sve je dobro prošlo. Iščekivanju je došao kraj.
Čestitam mama!
Khm i šta sad?
Gdje su uputstva za upotrebu?
Kako mislite “možete kući”? Možda zbog mojih “krhkih” ranih dvadesetih ili zbog činjenice da nikad nisam bila “majčinski tip” ali naši prvi zajednički dani nisu bili niti blizu onima sa reklama.

Zbunjena.  Uplašena. Nesigurna.

Google + forum. Pa skužiš da sve radiš krivo 🤦‍♀️ Da mi nije bilo mog Mile, majke zmajke koja je sve dane godišnjeg potrošila da mi bude na raspolaganju i čitave uže i šire obitelji koja nas je oboje animirala, totalno bih i ja, kao i mnoge majke suborci završila u postporođajnoj depri.
Nije to bauk! Nisi za to kriva!
Prvi dani nakon poroda mogu biti čarobni jednorozi koji lebde na oblacima a mogu biti i uragan Hormonina koji ruši sve pred sobom. Fora je u tome da te nitko ne pita. A zato ti sestro, žmk pitaj! Susjedu s podočnjacima do poda, sestričnu koja dva tjedna nije spavala, kolegicu koja ne stiže odgovoriti na poruku. Pitaj. Pričaj. Pomozi. Emocije nisu zafrkancija.”

 

Ana @ana.in.mamaland

anainmamaland.com

“Stručnjaci kažu da su žene koje su u nekom periodu života patile od depresije, anksioznosti i/ili napadaja panike podložnije postporođajnoj depresiji(ppd). Ja sam prvi put kod psihologa bila sa 9 godina. S sam rodila misleći kako sam potpuno spremna za novu ulogu. Ipak moj um se još jednom poigrao sa mnom. I dok sam izvana izgledala kao svaka novopečena mama, iznutra sam se raspadala. Težak porod, neonatologija, problemi sa dojenjem, grčevi, zatvorenost…napravili su kaos u meni. Nisam imala osjećaj da je to MOJE dijete, nikakav osjećaj povezanosti, a istovremeno ogromna ljubav. Stalno neki kontradiktorni osjećaji (većinu ne znam ni dan danas verbalizirati ali ih se živo (o)sjećam u prsima) zbog kojih sam se pitala jesam li normalna… Bilo je dovoljno da mi netko kaže “Dobar dan” ja bih se rasplakala, muž bi došao kući sa posla i ništa ne bi ni rekao, a meni bi se suze kotrljale niz lice. Najteže mi je padala zatvorenost u stanu. Meni je stan (inače) služio samo za spavanje. Bilo je ljeto. Užasno vruće. Muž je radio. Ja i S smo bili sami kući svaki dan do 17h(nismo mogli nikud ni zbog vrućine ni zbog toga što nam kvart i nije baš za šetnjice). On je veći dio dana vrištao. I dok je razumni dio mene govorio kako su to samo grčevi, u glavi su se nekontrolirano množila pitanja… “Imam li dovoljno mlijeka? Radim li sve krivo? Radim li IŠTA ispravno?” Došla sam u fazu kada sam se pitala “Šta je meni ovo trebalo?” I onda bih se zbog toga osjećala loše jer kakva to majka tako razmišlja…istovremeno sam obožavala to malo biće i smatrala ga najvećim neprijateljem. Dani su mi bili beskonačno dugi ispunjeni suzama, bezvoljnošću, umorom i željom da zaspem i probudim se za nekoliko godina…
Stvar je (opet) spasila moja mama koja nažalost ima iskustva sa takvim stanjima jer je i sama to prolazila. Vidjela je da zapravo NISAM dobro. Nije mogla biti uz mene koliko je htjela zbog posla, ali nas je nagovorila da nakratko dođemo živjeti sa njom, tatom i mojom braćom. Muž je putovao na posao, a ja sam se pomalo vraćala u život. Šetnje uz more, par ruku koje bi mi uzele S da odmorim malo, razgovori sa dragim ljudima…sve to je raščistilo crnilo u mojoj glavi.”

 

ANA @anavladusic

“Postporođajno razdoblje nakon moje zadnje dvije trudnoće u usporedbi s prvom je u principu kao da vam uspoređujem šljokaste suze jednoroga i film 10 godina ropstva. Oboje su suze, no jedne iz radosti, druge od muke i nemoći. Moj baby blues (kraća verzija PPD-a) potencirale su babe koje su mi u goste umjesto pomoći donijele svoje priče o slatkim mukama i majčinskoj ljubavi na prvi pogled. Međutim, jedine slatke muke koje sam ja dotad poznavala bile su one od previše slatkiša, a osjećaj ni blizu nije bio isti.

Ta prva trudnoća bila je iznenadna. Tj. nije. -Jer koliko uopće možemo reći da nas je trudnoća iznenadila? Ako se ne štitiš i imaš odnose, nije te iznenadila, samo ju nisi očekivala iz prve. Iako se nisam iznenadila, uhvatila me toliko nespremnu da je moj pas simptome prepoznao prije mene. Ja sam ih radije odlučila pripisati pizzi sumnjive kvalitete i praviti se da se ništa ne događa. Otprilike takvi su bili i moji osjećaji nakon poroda!

Bez obzira na neko generalno veselje, ja jednostavno sebe tada nisam mogla percipirati kao majku.

Emocije nisam verbalizirala, reakcije su mi kasnile kao plaće u privatnom sektoru, a taj novi zvuk dječjeg plača utjecao je na moj mozak kao što radovi u susjednom stanu vikendom utječu na san. Život mi se okrenuo, a ja umjesto da pomognem bebi i depresivnoj sebi, pomagala sam “riješiti” slučajeve još depresivnijih RTL-ovih Tragova zločina. Odrađivala sam sve po PS-u jer sam po prirodi takva. No, ako ste 2011.-e bili moji susjedi i mislili kakva beba, plač i drama, to nije bila beba već- ja, mama.

Nasreću, to moje stanje nit’ je dugo trajalo niti se kasnije ponavljalo. -Je li to zato što sam bila starija, spremnija, s mirnijim hormonima ili čisto zbog balansa u svemiru, zaista ne znam. No, znam da sam kojim slučajem nakon druge morala proći isto, u trećoj bi umjesto trudničkog kartona vodili moj psihijatrijski.

Zato- događa li se vama ili nekome koga poznajete upravo ovo, sjetite se mene i napravite suprotno! Razgovor, san ili rame za plakanje neće riješiti problem, ali svakako će kupiti vrijeme.”

 

Iskustva drugih mama o emocijama nakon poroda možete pronaći na ovom linku.