zašto sam stalno tako umorna?

unsplash.com

Biti umoran u eri-prije-djece i biti umoran u eri-s-djecom dva su potpuno različita pojma. Ovaj prvi označava da ste jedan srečković jer ste umorni od posla i obaveza, vjerojatno u nekakav petak ili čak, ako ste posebno divlji, u srijedu zaružili na nekom tulumu/druženju/svadbi. Pa ste onda vikend proveli u krevetu jer ste ga mogli tako provesti. Divili ste se onda i subotu i nedjelju uzbudljivosti svog života koji vas je odveo na neki ludi party ili na upoznavanje s nekim skroz fora ljudima.

Sad se budite u 6, bio vikend-ne bio jer to zahtijeva vaše dijete koje se sasvim dovoljno naspavalo s dva spavanja po danu i odlaskom u krevet oko 21 sat i sad gleda u vas, ranom zorom, širom otvorenih očiju iz kojih vrišti: HAJMO!

Izlazak u srijedu navečer? Ne bih rekla. Posljedice tog izlaska pratit će me do sljedećeg ponedjeljka, pa procjenjujem da mi se i ne ide toliko van. Smijala mi se frendica jednom kad sam rekla da molim Boga da se prehladim da se malo odmorim i razbila mi iluziju sa: „Ček da dobiješ drugo, molit ćeš Boga da se nikad ne razboliš“ jer pogađate: tko ima vremena za te gluposti?

To sam i ja shvatila prvi put kad sam dobila mastitis, a moj sin je imao 2 mjeseca. Dva se dana nisam mogla maknuti s kauča zbog temperature od 40, muž me hranio, a ja sam istovremeno dojila Davida i samo tužno zavapila: „Pa više nemreš ni bit bolestan!“

Postojale su i prije noći kada ne bih mogla zaspati jer sam razmišljala što me sve čeka sutra i što sve moram ovako kao čovjek obaviti, no nisam dosad shvaćala da su te noći bile čista ležernost naspram ovih današnjih. Kažu neke studije da roditelji u prve dvije godine roditeljstva izgube oko 6 mjeseci spavanja. Pola godine nespavanja.

No, nije problem toliko ta fizička iscrpljenost, na nju se nekako navikneš. Problem je ona mentalna.

Mame vode brigu o dječjim pregledima, prehrani i vitaminima.
Mame vode brigu o dječjim rođendanima, kao i rođendanima svih drugih u obitelji: mama, tata, baka, djedova, stričeva, teta, šogora, šogorica i njihovih potomaka.
Mame vode brigu o nalaženju s prijateljima, da se netko ne uvrijedi što su jedne zvali na večeru, a druge već fakat dugo nisu, rođendanima svih tih prijatelja i njihovih supružnika. Pamte poklone koje su ti prijatelji, mame i tate ovlaš jednom spomenuli da bi htjeli imati.
Mame pamte svu silu stvari, a s druge strane im se same od sebe prolijevaju šalice, razbijaju tanjuri i ironično, dok sve to pamte, zaboravljaju neke stvari za koje prije nije bilo šanse da bi ih zaboravile. Grozno se i bespomoćno osjećaju jer se pitaju što im je s mozgom.

Mame vode brigu o kućnim potrepštinama, božićnim ukrasima, domaćim zadaćama, lektirama, treninzima, ritmici, onim lijepim stolnjacima što se magično stvore na stolu za svaki blagdan, ručkovima koji će se kuhati kroz tjedan, putovanjima na koja bi htjeli otići s obitelji, onom nekom novom mjestu što su cure spomenule da je fora za djecu, onom nekom dobrom sredstvu za kamenac, sniženjima, činjenici da muž već dugo nije otišao negdje s dečkima, a ni vidio me u nečem drugom osim bijelim gaćama i pidžami… (nadopuni po vlastitom nahođenju).

Rasporedi im se vrte između odlazaka pedijatru, alergologu, zubaru, kozmetičaru, ginekologu (odjednom je na tom popisu toliko puno doktora), po namirnice ili odjeću.
Mame slušaju kako je drugima prošao dan, upijaju tuđu negativu i ljutnju, pokušavaju pronaći rješenja, pročitati knjigu, ostati pozitivne.
Bilo važno ili trivijalno, mame vrte sve po svojim glavama, zbrajajući i oduzimajući, kombinirajući, planirajući, odlažući, spajajući ljude i događaje.

Najčešće koriste tu slavnu riječ BALANS koju im nameću društvo, rodbina i svijet, a balansa niotkuda.

Istovremeno se osjećajući krivima jer nisu više iste žene, prijateljice, kćeri i ne mogu stići napraviti sve ono što bi htjele. Baš htjele, ne samo morale. I konstantno osjećajući krivnju jer su otišle na tu kavu od dva-tri sata i bilo im je baš lijepo, a nisu to vrijeme provele s djetetom. Usude se pomisliti i na vježbanje tu i tamo, ali većinom odmahnu rukom.

Uz sve to, pokušavamo ostati smirene prema djetetu i partneru, biti ljubazne prema kolegama i kolegicama, održavati odnose s prijateljima, otići na pokoju večeru, koncert ili kino, održati balans između mojih i njegovih roditelja: jednih koji premalo vide dijete, drugih koji ga vide stalno, imati dobar i kvalitetan odnos s mužem, poseksati se tu i tamo, otuširati se i po mogućnosti namazati se s nečim po tijelu dok nije skroz oronulo, dokazati sebi i svijetu da se nismo toliko promijenile (a jesmo), odupirući se misli da nas se neminovno gleda kroz prizmu u kojoj više nismo jednako dobre radnice jer ćemo zbog djeteta biti manje dostupne i više na bolovanju.

Posljedica svega toga? Vrlo umorna individua.

Srećom pa imam partnera koji jednako kao i ja brine je li nam doma ponestalo mlijeka, voća, povrća, majica, bodija, hlačica, trebamo li ići kupiti tenisice njemu, trenirku meni, novi kauč, stol i stolce i sve ono što jedan normalni život zahtijeva. (To bi trebalo biti normalno, kaj ne?) Natežemo se jedino oko toga kad će mi postaviti slike na zid jer nekako uvijek oko toga imamo problem: ja mislim da je premalo uspomena, on kaže da je premalo zidova.

Ipak stalno osjećam, i kad stižem i kad ne stižem, da me vrijeme gazi i da ga ne provodim dovoljno sa svojim djetetom.

Da ga nedovoljno držim za ruku, da nedovoljno puta ležim kraj njega dok spava, da se ne igramo dovoljno, da ga ne grlim dovoljno. A stalno ga grlim! Trudim se reagirati na svaki njegov pogled ili riječ jer želim da zna da ga uvijek vidim i čujem (ne libim se ni „razgovarati“ s njim na telefon iako zna reći jedva dva sloga), ali čak ni to mi nekad ne uspijeva jer se sjetim da moram nešto drugo napraviti u tom trenutku jer – svi moramo.

I nemojte misliti da nisam sretna. Sretna sam i zahvalna jer imam sve što sam od života ikad tražila, samo eto, vrijeme juri. I može se, ja ne kažem da se ne može, posebice kad imaš pomoć kao ja, ali za samo taj jedan MOŽE moraš biti organiziran, praktičan, dosjetljiv. Ja nisam uvijek organizirana, praktična sam gotovo nikad, dosjetljiva kako kad, pa se onda borim sama sa sobom. To je najgora borba i najčešće završava suzama bez mogućnosti da objasniš drugoj strani što ti je točno. Sve ti je, eto što je.

Nisam otkrila toplu vodu, znam ja da vi sve to već znate i snalazite se iz dana u dan i ja vas promatram s divljenjem. No eto, samo sam se malo poigrala s mišlju: zašto sam, k vragu, stalno tako umorna.

Andrea Husain Orlić
ANDREA Diplomirana novinarka, zadnjih 5 godina u PR-u, prije toga reporterka i voditeljica na radiju. Uglavnom se u životu drži one “ako ne znaš reći ništa lijepo, radije ne reci ništa”, ali ponekad ode i na onu drugu stranu. Suzni kanali joj se pune zbog dobrih filmova i životinja, a srce druženjima i putovanjima. Sve što radi u životu obilježeno je nekim zapisom, a trenutno joj je najveća inspiracija sin David.