kiša kao lekcija za život

pexels.com

Došlo je vrijeme kiša. I za mnoge to znači odgađanje druženja, odgađanje odlazaka u goste, izbjegavanje igre na otvorenom. Nikada mi to nije bilo potpuno jasno. Zašto kada pada kiša, odjednom kao da sve stane? Dugo sam mislila da je to jednostavno tako i da treba pričekati da dođe ljepše vrijeme. Ubrzo sam se i sama počela groziti kišnih dana i sve te “muke” koja dolazi uz kišu.

A onda sam počela sve više putovati sa svojom obitelji. I na svojim putovanjima sam uočila da jedino kod nas postoji taj strah od kiše. Vidjela sam ljude u New Yorku kako igraju baseball po pljusku (i nije bilo ljeto), u Kini kako odrađuju plesnu koreografiju u parku ili u Japanu gdje bez ikakve brige stoje u redu kako bi došli do omiljenih kokica. I divila sam se njihovoj bezbrižnosti. I pitala se kako to da im kiša ne smeta.

Spoznavši u zadnjih šest godina puno toga o sebi i o odnosu čovjeka i prirode, shvatila sam da smo svi jedno. Da sve nas čini jedna te ista energija koja se isprepliće i kola nama, drvećem, poljima, dolinama, gorama, morima, kišom… Shvatila sam da se trebam ugledati na svog sina koji uživa u svakom kišnom danu. Koji podiže lice kako bi mu kapi kiše padale po licu, koji se slatko smije kada osjeti potočić vode koji mu ulazi u čizmice dok skače po lokvama. On je prigrlio kišu i ne bježi od nje.

Kada sam uz njega naučila živjeti s kišom, a ne bježati od nje, ne pamtim kada sam zadnji put pokisnula.

Nekako se uvijek smiri kada moram nekuda ići. Ali to je manje bitno. Bitno je ono čemu me poučio vezano za život. Važno je ne kritizirati (kiša je grozna, bit ću mokra) jer će nam biti upravo tako kao smo to već osmislili u svojim glavama. Ne smijemo zaboraviti da naše misli imaju snagu i energiju, te se mogu materijalizirati. Koliko sam samo puta čula trudnice koje s panikom i užasom govore o kolikama i brinu se da će ih njihovo dijete imati. Te mame su imale bebe s najjačim kolikama.

Svako neugodno iskustvo protiv kojeg se borimo u nadi da neće biti takvo ili da će biti drukčije, mi ga zapravo ne odbacujemo već ga prihvaćamo kao takvog i za nas postaje muka/patnja. Zato je vrlo važno da promijenimo perspektivu kako gledamo na situacije oko sebe. Ako kišu doživljavamo kao muku i da ćemo se zbog nje smočiti i da će nam dan biti grozan, onda će tako i biti. Kada s takvim mislima izlazimo van, naše tijelo je u grču dok pokušava izbjeći svaku kap, naše srce ubrzano radi i živčani sustav nam je pod stresom. Međutim, ako se pomirimo s tim da pada kiša i da ćemo se smočiti, to postaje nekako oslobađajuće. Tijelo nije više u grču, osjećamo se bolje – vrlo često se i vrijeme popravi.

Dovoljno je samo malo popraviti svoj stav u pozitivnom smjeru i naše tijelo, um i duh se bolje osjećaju – a onda imamo i ljepši dan.

Iva Brčić
Iva Brčić, mag.soc/phil. jedina je edukatorica u ovom dijelu Europe svjetski renomiranog programa dr. Harveya Karpa – The Happiest Baby. 2014. osnovala je udrugu Najsretnija beba Hrvatska, kroz koju pomaže roditeljima u baby handlingu i odgoju djece, te provodi prevenciju sindroma tresenog djeteta i međuvršnjačkog nasilja. Stručna je suradnica internetskih portala i časopisa za roditelje, surađuje s vrtićima i školama, te gostuje na fakultetima i simpozijima kao stručnjakinja za odgoj, te za utjecaj medija na djecu i mlade.