odgajate li svoje posljednje dijete?

Uočila sam da sve Tiborove stvari koje preraste (a u tri mjeseca je prerastao 3 broja, hvala lijepa) spremam ‘za kasnije’. Sve što smo kupili od namještaja i većih stvari kupujem ‘da traje’, a u glavi računam koliko godina trebam držati sve to spremljeno prije nego podijelim dalje. Na posudbu može, o poklanjanju još nisam spremna razmišljati.

I onda me udari u glavu pomisao – planiram li ja to treće dijete?!

Ne, naravno da ne planiram. Imam bebu od tri mjeseca i naprosto bi bilo prerano razmišljati o tome. Ali sama mogućnost me iznenadila jer sam ja bila ‘razmislit ćemo moooožda o jednom djetetu’ osoba, a sada stvari od drugog djeteta spremam za ‘možda neko dijete u budućnosti’. Što (mi) se dogodilo?!

Oko Morane smo hodali kao po jajima. Jer nismo ništa znali, bojali smo se grešaka s naše strane, ali je svaki korak s njom bio tako puno života, tako prekrasan i nezamjenjiv da smo od starta znali da ćemo željeti imati još jedno. Kad za to dođe trenutak, naravno. I do Moranine treće godine nisam o tome više razmišljala jer jednostavno nije bilo mjesta za drugu bebu. Nije bilo dovoljno ruku, dovoljno vremena, dovoljno mjesta u autu. Ali kada se prostor oslobodio, došao je i Tibor. 

I naravno da ni sada nema mjesta za još jednu bebu. Iskreno, neke dane su nam i ovi koje imamo previše!

Ali prvi puta u životu imam osjećaj da nikako ne može biti loša odluka željeti još jedno.

Ne sada, i ne skoro, ali nekada. Jer nakon njih dvoje – ako bi još jedno moglo biti krivo?! S tim da si moram priznati još jednu stvar: zapravo moje spremanje stvari i čuvanje ‘za kasnije’ krije jedan drugi osjećaj. 

Ja zapravo nisam spremna na to da svjesno odlučim da je Tibor moja zadnja beba.

Jer s Tiborom uživam sedamnaest puta više nego što sam uživala s Moranom. I zbog toga me grize savjest, ali vjerujem da to tako jednostavno ide. S Moranom smo se bojali svega i samo smo čekali da svaka faza prođe. Samo da prođu grčevi. Samo da izrastu zubi. Samo da sjedne, da prohoda, da progovori. Bojali smo se toliko toga i strepili nad tim koliku štetu joj mi možemo nanijeti banalnostima. Hoćemo li ‘pokvariti’ dijete ako ne jede brokulu? Može li joj šta biti jer je nije okupana jedan dan? Kad mora prestati sisati? Smije li još spavati s nama u krevetu? Hoćemo li znati kad ju treba pustiti? Hoćemo li ju razmaziti?

Iz svega toga sam naučila samo jedno – trebala sam manje strepiti, a više uživati.

Jer zaista su mali samo jednom i to vrijeme ne možete vratiti. S Tiborom je moje samopouzdanje, srećom, naraslo i moj stav se promijenio. Sada ne čekamo da grčevi prođu, sada još više grlimo i nosimo. Sada dojimo bez konačnog datuma i spavamo zajedno dok nam je zgodno. Ovaj put znamo da je najvažnije da se volimo, a drugo ćemo riješiti u hodu.

View this post on Instagram

29. dan života kao četveročlana obitelj: Sjedim na kauču u razdrljenoj majici i jednom rukom trpam hladnu palačinku u usta dok drugom stalno vraćam polu-uspavanoj bebi dudu u usta. U pozadini radi napa bez ikakve potrebe osim one da glumi white noise, a ja sad već mislim da mi šum izaziva smetnje na mozgu. Morana se odlično nosi s prinovom i najdosadnijim ferijem u njenom životu – tako da pjeva na sav glas ako se brat krene derati, i da mu pokazuje ljubav izljevima nježnosti u onom trenu u kojem zaspi. I probudi ga, naravno. Hvala nebesima na youtube kids-u i na njenoj novootkrivenoj ljubavi prema crtanju, bojanju i izrezivanju. Inače nemam pojma šta bi. Ja nisam sigurna kako normalna odjeća izgleda i dan rasporedjujem po intervalima u kojima ne dojim. A dojim svakih sat i pol. Barem 20 min. Oliver se dobro držao u ulozi domaćice/majstora dok noćas nije prestala raditi mašina za veš. Još uvijek ne znamo zašto. U medjuvremenu smo otkrili da moramo kupiti i novu auto sjedalicu, da nam fali još dio papira za putni list, da bebe imaju akne i da svejedno ne možemo izbjeći grčeve, ni ovaj put. Tibor nema pojma da je živ, ali zna rukom izvaditi dudu iz usta. Iako mu paše, ali borba protiv sistema je važnija, izgleda, šta ja znam?! 🤷‍♀️ Mama rodila budućeg anarhista, što li. Kaos je i dalje naša furka. I mogu vam reći da se dobro zabavljamo. 🤘😎 Jer zaista, ne bih mijenjala ništa! Dobro, osim ovog dijela s mašinom. Zar i ti, sine Brute?!

A post shared by #misusovo 🍭 (@maja_marich) on

Prije Tibora bilo mi je nezamislivo da naša obitelj ima još jednog člana. A sada ne mogu vjerovati da sam mislila da smo bili potpuni bez njega. I zbog svega toga, ja ne mogu zamisliti da je on naša zadnja beba. Ne bih mogla svjesno donijeti tu odluku. Barem ne sada.

I svjesna sam da su mala djeca maleni problem, a velika veliki. Svjesna sam da i financije određuju puno toga u našim životima. Jasno mi je da velike obitelji zahtijevaju skroz drugačiju logistiku, a jasno mi je i to da puno nas nitko ni ne pita je li nam trenutno dijete zadnje – život to odluči za nas.

Ali ja ću ipak spremiti svu malu robicu i održavati sve velike stvari jer ne znam kako bih živjela s pomisli da mi je ova beba zadnja. Možda će i biti. Možda i neće. Ali mi se čini previše srcedrapajuće sada, gledajući njega, odlučiti da drugih beba više neće biti. Možda će opet doći jedna za pet godina. Možda će doći beba maca ili pas. A možda ćemo s vremenom odlučiti da je ovo ipak dobitna kombinacija pri kojoj ostajemo. Ali to tek kad izblijedi miris bebe koji je još uvijek prisutan pa si lakše opravdamo našu odluku. 

Jer u ovom trenutku život bez bebe je nazamisliv. Baš kao što je nekada bio nezamisliv život s njom. A kažu da se ljudi ne mijenjaju!

Maja Maric
MAJA Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Bori se protiv predrasuda od kada zna za sebe, prečesto i nesvjesno tako da je već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor njeno su oružje.