drage žene, gdje je zapelo?

Šetam neki dan ispred zgrade s malom kada su se u razmaku od desetak minuta skupile tri none. Dvije od njih sa svojim unucima, treća sama. Ja sretna jer je Fioni stiglo društvo. Dječica se počela zajedno igrati, a između nas starijih krenuo razgovor.

Jedna nona vozi malu u kolicima i priča kako ju je jedva uspjela natjerati da se vozi jer već neko vrijeme odbija kolica. Ja govorim da i moja isto tako, otkad je prohodala kolica ju ne zanimaju. Ona ponosno objašnjava kako se taj dan postavila, „Ili će u kolica, ili neće ići van“. Jer nije joj lako nositi ju do dućana i nazad, kužim.

Ubaci se druga nona, gledajući u mene: „Pa jasno, treba dijete pustiti da plače, neka malo jača pluća!“. Prva nona se složi: „Tako je, ali ove mame danas to ne znaju! U naše vrijeme bilo je puno drugačije.“. None mi lagano prestaju biti simpatične. Ali razgovor se nastavlja.

Prva nona priča kako doma ne smije ništa govoriti jer je ona svekrva, na što smo se sve skupa lagano nasmijale. Priča dalje: „Ma da, neću ja ništa govoriti kad…“ (na što sam pomislila da će reći: „i ja sam jednom bila mlada mama“ ili tako nešto) „… ne znam kako bi to izgledalo kada bi se ponovno vidjele. Šutim dok se kanta na napuni, a onda kad se prelije, bolje da nema nikoga!“. Opet se svi nasmijaše, ovaj put bez mene.

Ta ista nona me par dana prije, na našem prvom susretu, pitala miksam li još uvijek hranu. Rekla sam da smo vrlo malo miksali, ali da uglavnom oduvijek jede krutu hranu. Osjetila je da mi se onda može požaliti pa je brzo, uz veliko kolutanje očima, rekla da njoj mama još uvijek sve miksa i da stalno jede isto. Dakle, govori o svojoj nevjesti. Nisam ništa komentirala.

Nedavno sam srela još jednu nonu s unukom koja mi je u par minuta na cesti rekla kako je mama maloga naučila na nošenje i kako tu sad ne možeš ništa. I to, naravno, ljutitim tonom uz kolutanje očima.

Dobro, drage žene, jesu li ovakvi razgovori na ulici normalni?

Imam još puno primjera, ali neću dalje nabrajati, shvaćate poantu. Nemam tu sreću da mi netko od bliskih prijatelja ima dijete pa da imam s kime prolaziti sve te dječje faze. Ovo mi je trenutno jedina komunikacija tog tipa jer su u ulici u jutarnjim satima samo none koje bejbisitaju. I ja.

Ne radi se više (samo) o osuđivanju među mladim mamama, o uspoređivanju i natjecanju koja ima „bolje“, „sposobnije“ i „pametnije“ dijete. Radi se o poštovanju među ženama kojeg ja više ne vidim nigdje.

Sve ove none pričaju o ženama koje su im rodile unuke. I bez pardona tračaju ih prvoj osobi koju sretnu na ulici. Bez pardona tračaju „ove mame danas“ dok ja stojim s njima u krugu.

None, mame i prije svega žene, gdje je nestalo poštovanje? Podrška? Razumijevanje? Prijateljstvo?

Ove none su me u sekundi osudile jer pustim dijete da se ne vozi u kolicima, umjesto da ga silom tjeram na to. Meni je drago da ne želi u kolica, neka se igra i hoda ako želi. Dućane obavljam sama tako da stvarno nemam nikakvu potrebu za kolicima.

Ali nona je odmah zaključila da su sva današnja djeca razmažena jer mi nove mame „ne znamo pustiti dijete da plače“. Zašto mi nije (zamisli ludorije!) postavila pitanje u vezi toga nego odmah donijela zaključak?

S duge strane, kada se dijete predugo vozi u kolicima, opet nije dobro. Mame su opet razmazile svoje dijete i ono se više ne zna igrati po vani.

Hoće li nam netko reći gdje je ta idealna granica gdje je sve točno onako kako treba biti? Gdje nosiš, voziš i hraniš dijete točno onako kako trebaš? Gdje je ta granica gdje ćemo zadovoljiti potrebu svih žena, mama i nona da se nemamo potrebu ogovarati strancima na cesti?

Takvo nešto ne postoji. Žene se tračaju zato što ljutnja i bijes usmjereni na druge dolaze iz vlastitih nesigurnosti i nezadovoljstava. A naravno da su sve mame jednim dijelom nesigurne u sebe kada dobro znamo da niti jedna od nas ne radi uvijek sve „dobro“.

Ne postoji mama na ovom svijetu koja je donijela sve ispravne odluke.

Ima toliko izbora koje u odgoju trebamo donijeti i svi smo u nečemu stroži, a u nečemu popustljiviji. Nekad svjesno, nekad nesvjesno. I onda se događa da se u svom „dobrom“ izboru uspoređujemo s drugom mamom koja je po tom pitanju donijela „lošiji“ izbor. A tko zna kakve je druge „dobre“ izbore donijela ta ista mama koje ti nikada nećeš? Tko zna koja je uopće prava pozadina priče zbog koje je donijela „lošiji“ izbor?

Primjerice, mama koja po gradu vozi svoje četverogodišnje dijete u kolicima jer nema ničiju pomoć i jer je to jedini način da u malo vremena obavi puno toga, a da uz to dijete i odspava. Ali hajmo pričati o tome kako je sramota voziti veliko dijete u kolicima.

Ne postoji mama na ovom svijetu koja će ti reći da savršeno odgajaš svoje dijete, ali isto tako ne postoji mama za koju ćeš ti to isto reći. Nekad ćemo misliti da nešto radimo „bolje“ pa ćemo osuditi, a nekad ćemo misliti da radimo „lošije“ pa ćemo se imati potrebu opravdavati.

Ne bi li bilo lakše da se podupiremo kada smo već sve u istom „košu“? Da poštujemo odluke koje donosimo, bez obzira na to svidjele se one nama ili ne?

I ne, to ne znači „šutjeti dok se kanta ne prelije“. To ne znači gutati i klimati glavom, a u sebi kolutati očima. To znači zbilja shvatiti da je tvoje mišljenje samo tvoje, koliko god se tebi činilo da je ono „univerzalno ispravno“ ili „najbolje“ za dijete. To znači shvaćati da nemamo pojma što se događa unutar tuđih zidova i koji su razlozi zbog kojih je netko donio određenu odluku.

To znači zbilja poštivati tuđi život i tuđe odluke. To znači prihvaćati različitosti kao sastavni dio svijeta u kojem živimo. To znači podupirati druge žene i biti im podrška. Pomagati si međusobno i saslušati se bez potrebe za pametovanjem, podbadanjem ili forsiranjem svojih stavova.

Jer jedno je voditi normalan razgovor u obliku razmjene iskustava i dobronamjernog savjetovanja, a drugo je bahato navoditi svoje stavove kao da smo upili svu pamet ovoga svijeta, očekujući da se druga osoba zbog toga promijeni.

Gdje bi sve mame završile kada bi slušale savjete svih ljudi oko sebe? Jedna nona ima jedan stav, druga nona drugi, dida treći, barba četvrti, pranona peti, susjeda šesti. I zbilja mislite da je vaš stav „najbolji“?
Petljamo se mi jedni drugima u život i bez djeteta, ali puno manje. Ne tračamo se tako lako po cesti (barem ja nemam takvo iskustvo). Ali kada dođe dijete, odjednom si dajemo pravo da to radimo.
Stvarno, gdje je zapelo?

S vremena na vrijeme osjetim ogroman umor zbog svega toga. Osjetim potrebu da se potpuno izoliram i ne komuniciram više s niti jednom nepoznatom mamom, ženom niti nonom nigdje. Osjetim tako jako potrebu da se sve to promijeni.

Da se žene prestanu osuđivati, tračati, vrijeđati, pametovati si i opravdavati se. Pa barem u tom svijetu majčinstva koji je dovoljno težak sam po sebi, a u kojem bi malo otvoreniji pogled tako puno značio.

Onaj otvoreniji pogled na koji me Fiona redovito podsjeća kada pored svih lijepih dječjih knjiga, ona s polica izabere onu s fotografijama „ružnih“ i „ljigavih“ životinja na koje se mi odrasli zgražamo. Jer ona vidi zanimljive životinje vrijedne promatranja i učenja, ništa drugo.

No mi smo svoje stavove već zauzeli i s njima ponosno koračamo kroz svijet. Mi znamo što je „loše“, a što je „dobro“. Iako negdje drugdje na ovom svijetu postoji osoba koja ima potpuno drugačije iskustvo od nas i koja potpuno drugačije definira „loše“ od „dobrog“. I mi stvarno mislimo da je naše iskustvo „ispravnije“, „točnije“, „kvalitetnije“, „bolje“?

Maknimo se više iz tih svojih kutija. Izađimo iz tog malog ograničenog svijeta koji poznajemo i shvatimo koliko je ljudi na svijetu; koliko različitih osobnosti, iskustava i izbora. Maknimo tu ideju iz glave da mi znamo „najbolje“ kako se odgaja ljudsko biće. Možda znamo „najbolje“ za sebe, svoja uvjerenja i svoju obitelj, ali ne za tuđu.

I dok čekam da se svijet promijeni znam da, ako želim vidjeti više podrške i razumijevanja oko sebe, ne mogu čekati da neka tamo treća osoba to napravi.

Jedini način da se nešto promijeni je da krenem od sebe.

A to znači da prestanem osuđivati one koji osuđuju.

Zvjezdana Tintor
ZVJEZDANA Riječanka, po struci magistra inženjerka građevine, blogerica na www.shakeupsofa.com i od nedavno mama maloj Fioni. Ovisna o fizičkoj aktivnosti i glazbi. Iako rokerica u duši, pleše mtv, hip hop i (trudi se) jazz. Slaba na knjige, planere i tenisice. Zaljubljena u putovanja, prirodu i kavu. Vječni sanjar i self-help geek koji voli pomicati vlastite granice.