tata, volim te

Fotografija: Danijela Kušec

Znao sam da to dolazi, znao sam da me to čeka. Dosta unaprijed je sve bilo organizirano i znao sam da će doći taj tjedan. Tjedan kada će Una imati doula obuku, a ja ću čuvati Zrina cijeli dan. Ne bi to bilo ništa preuzbudljivo, niti prvi put, da se nije radilo ne o jednom, nego 4 cijela dana, i ok, nema problema, ili ipak ima. Obuka je u Trogiru, jako daleko od Zagreba i pomoći neke od baka, daleko od sigurnosti našeg stana, poznavanja našeg kvarta, prijatelja, svega.

Mnogi od vas se sa ovim susretnu puno ranije, od samog starta i rođenja djeteta, tako da ovaj moj dramatični uvod u priču se čini “over the top”, realno i je, namjerno sam ga malo “pojačao” da vam zaokupim pažnju, ali isto tako vas želim prije nastavka priče zamoliti da se sjetite prvog dana, tj. tog trenutka kada ste shvatili, ok, on i ja, ja i on, sami, mi to možemo. Jer to je bio taj trenutak za mene. Inače volim izazove, ne bojim ih se, ali ovdje se radilo o bebi koja će ovisiti o meni, pa mi ipak nije bilo baš skroz svejedno, no, krenimo.

Stigli smo u Trogir večer ranije, da se smjestimo, malo prošetamo gradom, i sutra ujutro u 8 je krenula obuka, Una je izašla iz auta, pusa meni, pusa njemu, zagrljaj jedan njemu, pa meni, pa sve opet ispočetka. “Bit ćete dobro jel da?” pita Una po 4. put. “Ma da naravno, ma daj, pa tata sam mu haha.”, odgovaram ja samouvjereno da se ipak ona opusti i posveti obuci, a ne razmišljajući hoće li sve biti u redu. Samouvjereno, da, tako sam zvučao, zabrinuto, malo da.

Iskreno, stvarno sam znao da će sve biti ok, nisam toliko glup, ipak je Una tu da ga dovedem ako bude nešto ili ga ne mogu smiriti, hendlat, što god, ali sam se brinuo hoću li mu ja biti dovoljan, hoću li sve dobro napraviti, ovo je trenutak da dokažem sebi, Uni, svijetu da sam ja #supertata. Ne želim ga dovesti kod nje samo zato jer ga ne znam smiriti, jer ga ne mogu uspavati, jer ne znam što mu je. Želim ga upoznati, naučiti njegove navike, poglede, glasove, zvukove (da budem siguran da je samo prdnuo, a ne napunio pelenu), a i da se Una malo odmori, stvarno je zaslužila.  Neka uživa u obuci, doula obuke su stvarno posebna, prekrasna, emotivna iskustva (pozdrav svim partnerima/muževima douli, vi znate na što mislim 🙂 ), neka uživa u tome u potpunosti.

I krenulo je. Prva misao mi je bila, ok, što sad. Idemo u šetnju otkrivati Trogir. Krenemo u šetnju, 15 minuta, idemo u dućan po neko povrće kuhano za Zrina, sok za mene, izađemo iz dućana, nebesa se otvorila, čekam 15 minuta, kiša ne staje, meni auto 5 minuta pješice. Vatreno krštenje (vodeno?). Zrin u Tulu, kolica ispred nas i idemo.

Došli doma, Zrin sretan, suh kao barut, ja se cijedim. Neka, on je dobro, dobro je. Ostatak dana standardno, bez nekih stresova, bili jednom kod Une na dojenju, on i ja papali doma povrće razno, voće, sve super.

Drugi dan lijepo vrijeme, šetali se puno, ali je i on bio puno nervozniji, pa sam odlučio da ostatak dana provedemo u stanu igrajući se. Dok smo se igrali, imao sam osjećaj kako vrijeme ide da smo sve povezaniji, uspio sam čak riješiti i dosta stvari bitnih za posao, a cijelo vrijeme sam bio aktivan s njim.

Samo, nervozan je. Nije gladan, pelena ok, možda je umoran.
Tula na mene, Zrin u Tulu, zaspao u 2 minute.

Nije mu ništa, samo je bio umoran, ali nisam znao čitati znakove, sada sam naučio.

Sat i pol je spavao.

Treći dan sam ujutro razmišljao kako sam ga nakon samo 2 dana što sam proveo s njim sam toliko više upoznao, toliko smo se zbližili, naučio sam što radi kada je umoran, kad hoće jest.

Shvatio sam da nije tako teško kao što sam mislio da će biti.

To moje samopouzdanje je poremetio novi val nervoze. Nije umoran, pelena ok, igrali smo se, nije ona nervoza kad mu je dosadno pa treba promijeniti igru, ili otići raditi nešto drugo, jeo je.

Trudim se, pokušavam, ali ne smiruje se.

Ne znam više što da radim, možda da odem do Une?
Ma ne, mogu ja to, ne želim joj smetati.

Gledam okolo po sobi, pogled mi zastane na hrani, ne znam, ajmo probati opet jesti, kad bolje razmislim, malo je pojeo prošli put kad smo jeli. Pripremim hranu, stavim pred njega, frajer pojede pola zdjelice hrane. Prije pola sata je jeo, malo nešto pojeo, i to je to. Očito tad nije bio gladan previše.

Naučio sam.
Drukčije je plakao, ustima malo mljackao dok se igrao, sad mi je to tako očito, logično, pa da, oponašao je jedenje i žvakanje, normalno da je gladan.
Ali, tad mi nije bilo očito i logično, mislio sam da mu je to samo dio igre njegove.

Četvrti dan je prošao savršeno. Ok, gladan je, dosadno mu je, hoće se igrati, spava mu se, sve sam razumio, ako sam i fulao, bilo je nešto od navedenog.
Doduše, zaspao mi je u autu na povratku iz dućana, pa sam ostao sjediti u autu sat i 15 minuta otprilike, jer ga nisam htio buditi, a nismo morali nigdje ići. Pogledao sam par epizoda serije u miru. Not bad.

Sjeli smo navečer na kavu, nakon zadnje obuke, bilo je baš lijepo, pričali smo, rekla mi je Una jednu rečenicu s obuke koja mi se tako urezala u pamćenje, išla je otprilike ovako.
Djeci je urođeno da vole mamu. Mama ih je 9 mjeseci nosila, po cijele dane bi slušali mamin glas, svih 9 mjeseci su slušali i osjetili otkucaje maminog srca, mama ih hrani, mama je posebna. Zašto je bitno da tate provode što više vremena sa svojom djecom?

Zato što su tate prve osobe koje djeca nauče voljeti. Isto kako su mame posebne, tako su i tate, samo naravno na drukčiji način. Nisu manje važni.

Kažem opet, tata je prva osoba koju dijete nauči voljeti. Dakle, neizmjerno je važno da tata i dijete stvore lijepi i zdrav odnos, kako zbog toga što onda kao obitelj imaju lijepi odnos, tako i zbog djetetovog emocionalnog razvijanja, što je izuzetno bitno za kasniji život, jer način kako je dijete naučilo voljeti tatu, će mu biti predložak kako naučiti voljeti i ostale osobe s kojima će se krenuti susretati u jaslicama, vrtiću, školi.

4 dana, toliko krucijalna za mene i Zrina. Tako malo vremena, a vrijedi za cijeli život. Toliko smo se povezali, upoznali se, doveli naš odnos na jednu skroz novu razinu.
4 dana, a stvorena posebna veza, posebna ljubav.
Jedva sam se vratio na posao nakon toga, srce mi se slamalo jer sam navikao biti s njim cijeli dan.
4 dana samo je trebalo za sve to.
4 dana, da se u njegovom malom srcu pokraj maminog imena upiše i tatino, jednako čvrstim slovima.

Bilo je i prije naravno, ali ne ovako sigurno.

4 dana zbog kojih svaki put sada kad dođem s posla on se krene odmah smijati na glas, govorit dadada, tatata, puzati brzinom munje do mene, i onda kada dođe do mene, uspravi se na noge i zagrli moje, traži da ga podignem. Kada ga podignem, nasloni glavu na moja prsa i smije se.

4 dana za “Tata, volim te.”.

Petra Cicvarić
PETAR Po struci developer, završio IT smjer na američkom faksu RIT u Zagrebu. Volim tehnologiju, glazbu, nogomet i modu. Svojevrsni sam moderni gentlemen zbog načina oblačenja i načina ponašanja. Odnedavno u ulozi tate malog gospodina Zrina, a malo dulje od tog muž jedne super Une i moje najdraže kolegice za ispijanje kave. Zadnji put sam bradu obrijao skroz prije skoro 2 godine, i nadam se da će tako i ostati jer nitko me ne poznaje bez brade pa smo se čudili da se Zrin nije rodio s njom.