prijatelj za cijeli život

foto: Pepper Atelier

Sjedimo nedavno suprug i ja i gledamo naše dječake kako se igraju. Znate, ona igra dječaka, koja je rubna s potencijalnim ugrožavanjem života, jer oni se naguravaju, hrvaju, posvađaju, viču, „klepnu“ jedan drugog po glavi, trče po stanu i hvataju se i sve to uz krikove smijeha. Koji vrlo često završi suzama. Onda se zagrle. I taj trenutak, ta slika njih dvojice kada se zagrle – to je moj smisao.
Znate, onaj trenutak kada dođem po njih u vrtić, pa se susretnu nakon čitavog dana i trče jedan drugome u zagrljaj, taj trenutak mi je jednako dragocjen kao i prvi susret s njima u rodilištu.

Kao da se vrijeme zaustavi i osjećam leptiriće u trbuhu i mir koji mi toliko nekada fali. Njih dvojica se dugo grle. Nisam mislila da će biti toliko vezani. Nisam mogla zamisliti da će se toliko voljeti.


Sjedim tako sa svojim suprugom i gledamo ih u njihovoj igri i tada mi po prvi puta kaže „sada znam zašto si toliko slaba na svog brata“. Moj suprug je jedinac i uvijek mi je tvrdio kako mu ništa nije falilo. Svi su titrali oko njega, borili se za njegovu naklonost. Mali princ nije morao s nikim ništa dijeliti. I nikada se nije žalio, jer imao je divno djetinjstvo. Ali, nikada nije shvaćao moju privrženost bratu. Zašto mu progledam kroz prste, zašto sam žrtvovala svoje slobodno vrijeme (dok mi nismo imali djecu) da njemu uskočim u pomoć oko njegove djece. Nije mogao razumijeti moju beskonačnu zaljubljenost u moje nećake. Posebna je to spona. Pitao se kako se tako kratko ljutim na brata i onda sve opet završi zagrljajem.

Tada, kada smo sjedili na kauču, prvi put mi je rekao „shvaćam te sada“.


Gledamo naše dječake kako rastu zajedno. Kako se igraju. Kako se posvađaju i kako drže jedan drugome leđa. Divno je to, imati takvog partnera kroz čitav život.

Prijatelja za čitav život.

Zahvalna sam što ih imam. Mala dva tornada koja su nam život izokrenula naopačke, dva mala tornada koja su postali smisao naših života.


Iako sam oduvijek sebe zamišljala kao mamu djevojčica, sada kada imam njih dvojicu, shvaćam da su meni baš njih dvojica suđeni. Lakše plovim tim rubnim – potencijalno životno ugroženim – situacijama. Mom karakteru, izgleda, lakše leži odgoj dječaka.

Iako, bilo bi idealno da njih dvojica još dobiju malu seku. Kakva bi tek to ljubav bila…?


Na ovim divnim fotografijama, moji dječaci nose ovotjednu Lupilu kolekciju za nadolazeću zimu. Tople čizmice, debele jaknice i kape. A da vidite tek kakva je kolekcija za curice… Evo jedan hint – imaju roze i tirkizne bundice. Brojimo još par dana, stoga trk u Lidl po zimsku Lupilu kolekciju.

Sonja Švajhler
SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.