majke novog doba

pexels.com

Listam instagram, čitam portale o majkama, djeci, odgoju i roditeljstvu. Iz svakog drugog posta, teksta, retka, doslovno vrište podrške, ohrabrenja, poklici i uzvici “nisi sama, i meni je tako!” Neki je dan nekoliko mama blogerica napravilo projekt #svalicamajcinstva dijeleći svoja iskustva kako bi ostalim majkama dale do znanja da se sve one suočavaju sa istim problemima i izazovima. Čitam te postove, kako je teško, teku suze, gore im ručkovi, smrde im pelene beba, idu van – ne idu van, skaču, igraju se, pa na kraju suznih očiju sa smiješkom na licu zaključe kako svim srcem vole svoju djecu i kako se sve to isplati. Pa se zapitah, odakle to? Ta potreba javnog iskazivanja težine nečega što je od davnina potpuno “normalno, prirodno i nama ženama svojstveno”. I onda razvučem onaj “majka-žena-ratnica” osmijeh na lice i upalim žarulju u glavi.

Svijet kakav su poznavale žene prije naglog tehnološkog razvoja i društvenih mreža više ni ne postoji.

Ondje su ostali duhovi naših mladih majki, svekrvi i baka. Živjele su u sasvim različitim okolnostima. Obavljale su potpuno drugačije poslove, a dosta žena većinom nije niti radila (moje i suprugove bake npr. nikada nisu radile). Redovno radno vrijeme nije bilo do kasno poslijepodne, kada se djeca već spremaju za večeru i ljubiš ih za laku noć. Umorna od papira, ureda i vonja gableca. Postojale su zajednice, obitelji su živjele u jednoj velikoj kući, ili u neposrednoj blizini jedna do druge, gdje su se kućanski poslovi poput kuhanja ručka, pranja suđa i veša rasporedili na više manjih zadataka koje je bilo lakše za izvršiti. Školstvo je bilo mnogo jednostavnije. Promet je bio čak i tri puta rjeđi, i klinci su se igrali doslovno na svakoj sporednoj ulici u gradu. Troškovi života bili su znatno niži.

Društveni odnosi, komunikacija i način života donijeli su nam neke sasvim nove uloge, potrebe i prepreke. Danas su mlade majke same, jer njihove još uvijek rade, ili žive daleko jer su one otišle u druge gradove i ondje osnovale svoju obitelj.

Tako same, na svojim leđima istovremeno nose svu brigu za djecu, kućanstvo te posao koji rade.

Svakodnevno nunaju bebe dok miješaju saft, doje dok ručaju jednom rukom, pitaju se imaju li dovoljno mlijeka u grudima, mole noću da sutradan padne temperatura i dijete ozdravi, spavaju sjedeći s djetetom na prsima da ono lakše diše jer se guši u kašlju. Tko ih pita mogu li? Dolaze kući s posla da bi djecu vodile na različite aktivnosti, premorene pisale i provjeravale s njima zadaće, rješavale matematiku i čitale lektiru. Tko ih pita stignu li? Dok se na štednjaku krčka ručak za sutra, one u glavi slažu što će sutradan djeci obući za školu i sebi za posao. Zbrajaju u glavi cifre koje moraju izdvojiti za račune kad ih dijete upita smije li na izlet, nove čizme ili ruksak. Tko ih pita imaju li?

Pita li ih itko, onako iskreno, BEZ PODSMJEHA? Je li to sve “prirodno i svojstveno” za jednu ženu? Odluke i izbore koje same donose u današnje doba nekada prije nije bilo moguće rješavati i donositi. Naprosto jer takve situacije koje su to zahtijevale nisu niti postojale. Danas se šalje poruka o multitasking majčinstvu u kojem moraš biti pozitivna, fit, šik, kreativna, opuštena uz primjenu sveg znanja iz kulinarstva, uređenja interijera i najnovijih modnih trendova. Uz sve to, po mogućnosti liderica i vrlo ambiciozna poduzetnica. Čak i tada bi društvo zahvaćeno hipokriticizmom i ismijavanjem pronašlo neki nedostatak pa ga prilijepilo kao etiketu robi smanjene vrijednosti.

Odgovor na pitanje s početka teksta, odakle potreba da se jasno i glasno rikne, glasi:

majčinstvo se uzima zdravo za gotovo.

Sva iscrpljenost, bol i nemoć koja prati majku u prvih nekoliko godina od poroda su desetljećima, pa i stoljećima iste, ali svijet u kojem ga ona donosi je sve zahtjevniji i kompleksniji. Podsmjesi i ego čovjeka sve su veći. Kao i potreba da se uloga majke banalizira. A upravo se dobrota čovjeka ogleda u suosjećanju i empatiji prema drugome. Postoji jedna meni predivna (indijanska) izreka koja kaže da prvo moraš hodati u nečijim mokasinama (cipelama) da bi znao tko je on i kako živi. Nikada ne znate kako tko doista živi, i u kojim uvjetima. Lako je stvoriti pretpostavke, ali je teško uistinu tuđi život shvatiti vlastitim očima.

Ljeto gospodnje 2013., vani plus 35, grudi mi pune, bolne i krvave. Beba od mjesec dana plače mi na rukama, malena od godine i pol kaka nasred tepiha dnevnog boravka. Ručak vrije i lijepi se za dno posude, iz grudi mi curi mlijeko i krv. Čelo mi je prepuno znoja, majica se lijepi za kožu, maleni vrišti. Suze mi padaju niz lice, po njemu. Malena stoji nasred boravka, ne zna što da radi. Sama sam i tiho kroz jecaj ponavljam “proći će, proći će”. Slika koja mi se i danas vraća jer je oličenje nemoći toga trenutka. Preživjela sam, troje sam ih podigla. I ne, nije bilo naporno.

Iskreno, bilo je nadljudski.

I zato, dignite i transparente ako treba, jer dižete ono najvrijednije, male duše ove Zemlje.

Katarina Perutina
KATARINA Mama troje malih avanturista, supruga kineziologa i trenera. Oni su njezin glavni pokretač i snaga. Velika zaljubljenica u fitness i sport. Djecu uči i odgaja da budu zdrava, sretna i samostalna. Vjeruje u pozitivan način razmišljanja i svako se jutro budi zahvalna za sve ono što ima…i što će tek doći.