pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Od trenutka kada ugledaš plus na testu za trudnoću, započinje jedan sasvim drugačiji život. Život obojan najljepšim osmjesima, najtoplijim zagrljajima, najnježnijim poljupcima, najburnijim emocijama protkanim vječnom brigom za svoje dijete koja nikada ne prestaje. Život protkan brigom i željom da svoje dijete obraniš od svega, da zaštitiš od zla, od tuge, od suza. Život protkan željom da preuzmeš na sebe svu bol samo da tvoje dijete bude sretno. Ali, možemo li preuzeti svu bol, svu odgovornost? Sva ta briga i želja da nam djeca budu sretna, sva ta briga u trenutku može poći po krivu, u trenutku se otme kontroli i shvatiš da ne radiš dobro svojem djetetu, jer ono mora osjetiti bol, tugu, nekada i nepravdu, jer to je život, to su osjećaji koji ih oblikuju u osobe. Naša djeca moraju naučiti snositi odgovornost za svoje postupke od malih nogu. Od kada postanu svjesni sebe. Moraju znati što se smije, a što se ne smije. Moraju imati granice. Ne možemo mi preuzimati tu odgovornost, a kamoli umanjivati njihovu odgovornost.

Što im poručujemo ako im uskratimo osjećaj odgovornosti za njihovo ponašanje? Serviramo im svijet u kojem je dozvoljeno biti ohol, zao, bahat, svijet u kojem uzimaju što hoće i kada to hoće, jer će mama i tata riješiti problem ako na njega naiđu, a takvih primjera je sve više oko nas.

Pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Majka sam dvojice sinova. Gledam ih i razmišljam kako jedno tako nevino biće može ikada postati čudovište koje drugome nanosi bol. Gledam ih i razmišljam kako bih za njih svoj život dala. Želim da budu sretni, da odrastu u dobre ljude. Čitajući sve ono što se dogodilo u zadnjih par dana, osjećajući bol, patnju i tragediju koju jedno dijete može doživjeti, bol, patnju, nepravdu koju njezini roditelji osjećaju, u meni se nagomilalo masu osjećaja. Bijes, ljutnja, agresija i želja za krvoločnom osvetom. Želja za linčem. U meni su se pojavili najužasniji osjećaji. Iz očaja, iz nerazumijevanja kako je to moguće. Prvenstveno, kako je moguće da dijete uzrokuje toliko zlo, kako jedan roditelj to može opravdati, a na kraju i činjenica kako sustav na to ostane imun?

Jedna djevojčica žrtva je silovanja. Jedna djevojčica žrtva je nepravde. Jednoj djevojčici svi smo okrenuli leđa. Ne samo jednoj djevojčici, već svakoj žrtvi čiju smo bol stavili pod upitnik. Svakoj žrtvi čijeg smo krvnika oslobodili ili mu dali povjerenje da neće ponoviti isto.

I upravo zato se stvaraju ti osjećaji bijesa i potrebe da sami uzmemo stvari u svoje ruke, kada je sustav zakazao. Demokracija? Prije bih rekla anarhija… koja vodi u potpuni kaos i beznađe. Tko nas štiti? Znate li?

Pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Zamisli…. Napraviš ih, doneseš ih na ovaj svijet, ne spavaš noćima, igraš se, trudiš se, radiš kako bi im priuštio sve što im treba. Gledaš svoje dijete svaki dan. I onda se dogodi da ne primijetiš da se nešto događa? Promakne ti. Pitam se kako? Jesmo li toliko ukopani u svoj posao i svoje brige da zaboravljamo obratiti pažnju na našu djecu i kako se oni ponašaju? Što oni proživljavaju? Kako se dogodi da ti na vrata pokuca policija i iznese da je tvoje dijete silovalo drugo dijete. I shvaćam da na prvu obrambeni mehanizam odbija uopće pojmiti, a kamoli prihvatiti da je tvoje dijete sposobno učiniti takav čin. TVOJE DIJETE JE SILOVATELJ. Ali onda, kada vidiš i shvatiš da se to zaista moglo dogoditi, kako možeš umanjiti užas tog čina? Tvoje dijete je silovalo drugo živo biće. Nije ukralo kutiju žvaka u trgovini. Tvoje dijete počinilo je kazneno djelo silovanja. Tvoje dijete je na silu prodrjelo u tijelo druge osobe, djevojčice, vidjelo je patnju, očaj, urlik i bol koju svojim postupkom upravo čini i nije stalo. Ne samo jedno dijete, već njih petorica. Pet dječaka. Jedna djevojčica. Ne jednom, već puno puta kroz godinu dana. 365 dana pakla za tu djevojčicu. 365 dana orgijanja šest dječaka nad jednom djevojčicom.

365 dana što jedan roditelj nije primijetio da njegovo dijete radi.

I onda saznaš da se to dogodilo. Kako uspiješ pronaći opravdanje za taj čin? Tvoje dijete je na silu uzelo ono najčišće, najintimnije jednoj djevojčici, uništilo joj život. Uništilo njeno tijelo. Uništilo njenu dušu. Uništilo njenu budućnost. Oduzelo joj ljepotu vođenja ljubavi, stvaranja djeteta. Jer, to je silovanje.

Kako je roditeljima tih dječaka? Kako je jednoj mami saznati da je njeno dijete monstrum? I kako kao majka i kao žena za takav čin pronađeš opravdanje? Kako tražiš opravdanje umjesto da budeš tu za svoje dijete u tim, najgorim trenucima, budeš tu i sama ga dovedeš pred lice pravde. Poniziš se pred tom djevojčicom i moliš za oprost. Da sam ta majka, bila bih tu za svoje dijete dok odrađuje svoj dio kazne zbog nedjela koje je učinilo. Jer, mora snositi odgovornost za svoj gnjusan čin. A i ja moram snositi odgovornost da kao majka nisam primijetila da moje dijete ide u krivom smjeru.

Pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Sjećam se predavanja iz kaznenog prava, sjećam se koliko nisam do tada shvaćala koja je svrha zatvora. Koliko presumpcija nevinosti može biti frustrirajuća za žrtvu. Koliko olakotne okolnosti mogu napraviti još veću ranu. Je li se žrtva ponašala provokativno, je li navodila počinitelja na sam čin, kako je bila obučena. Olakotna okolnost. Zvuči prokleto nepravedno.

Reintegracija zatvorenika? Ma zašto bi se njima dala mogućnost pokajanja i promjene? Nakon što su uništili nečiji život svojim, sebičnim postupcima? Kao da takav sustav u našoj državi funkcionira? Pomoći zločincu da shvati što je napravio, pomoći mu da to više nikada ne napravi, pomoći mu da se integrira u društvo nakon odrađene kazne. Za takvo nešto potrebno je znanje, volja i rad. A toga na žalost, kronično fali kod nas. A i kada ima znanja, fali volje. Sjećam se kada nam je profesor rekao da nismo svjesni kakav ožiljak ostavi mjesec dana provedenih u zatvoru. To nam nikada neće biti jasno, jer nismo to sami osjetili na svojoj koži. Sjećam se isto tako da sam tada pomislila – pa treba ostaviti ožiljak, jer za mene je svrha zatvora – kazna za ono loše što si učinio. Oduzeta sloboda za oduzetu slobodu. Kazna za svo zlo koje si napravio drugoj osobi.

Ali nije samo stvar lošeg sustava koji u teoriji možda i ima dobre postulate, ali je u praksi potpuno zakazao. Zakazao je jer je problem u čovjeku koji se nalazi unutar tog sustava. Ljudska pogreška. Ljudska oholost, ljudska iskvarenost. To je problem. Problem smo mi, ljudi. I naša zavodljiva narav.

Pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Naše društvo je okovano takozvanim patrijarhatom, muškarci donose kruh na stol, a žene brinu za kuću. Tako je barem bilo. Danas je sve isto, osim činjenice da i žene donose kruh na stol. Muškarci su svoju ulogu hranitelja obitelji podijelili sa svojim ženama, a žene su na sebe preuzele i taj teret okovan tzv. Feminizmom od kojeg nema niti malo f. Kakav feminizam kada svoje slobodno vrijeme provodimo gledajući emisije u kojima se 10 žena bori za „ljubav“ jednog muškarca kojeg nisu nikada vidjele niti upoznale. One se bore za ljubav savršenog muškarca. A on, veliki Muškarac, isprobava njih 10 da shvati koja mu se najviše sviđa. Kako je moguće da takav sadržaj postoji u 21. stoljeću, pored tolike količine snažnih žena koje zagovaraju jednakost, ističu žensku snagu i dostojanstvo.

Koje dostojanstvo?

Ono dostojanstvo koje se dobiva borbom za savršenog muškarca? Dostojanstvo kada te poslodavac pita imaš li djece i planiraš li trudnoću? Dostojanstvo kada dobiješ otkaz jer si opet morala uzeti bolovanje jer ti je doma bolesno dijete? Dostojanstvo kada se od tebe očekuje da odmah budeš na vrhu, jer si žena i takva su očekivanja? Nema prirodnog rasta, nema polaganog uspona. Ili si na vrhu ili te nema. To dostojanstvo? Ili dostojanstvo kada te siluje 6 dječaka, ali se tebi postavlja pitanje jesi li ih izazivala? Dostojanstvo kada te muškarac siluje dok preklinješ da prestane, ali je olakotna okolnost ako si bila pod utjecajem alkohola ili u izazovnoj odjeći? Dostojanstvo kada se bojiš izreći na glas da trpiš nasilje, da te vlastiti muž tuče, verbalno zlostavlja ili siluje? Dostojanstvo kada kažeš da si izgubila bebu, a javnost jedino zanima je li to uistinu tako bolno kako kažeš ili ipak malo pretjeruješ… Koje to dostojanstvo Nekada sam mislila da je dovoljno reći NE.

Pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Krenulo je po zlu kada smo stavili u prvi plan vlastiti posao, umjesto vlastite djece. Krenulo je po zlu kada smo prestali razgovarati s djecom jer zurimo u ekrane. Krenulo je po zlu kada su nam misli u sutrašnjem sastanku, pa nam promakne suza u oku našeg djeteta koje možda upravo proživljava najgore zlostavljanje.

Krenulo je po zlu kada smo premoreni od posla, pa djeci dozvolimo konzumaciju sadržaja na internetu bez ikakve kontrole. Krenulo je po zlu kada naša djeca umjesto kvalitetnih informacija koje bi nam trebala osigurati škola, ako ne već sami roditelji, traže odgovore na internetu. Krenulo je po zlu kada je seks postao samo fizička aktivnost bez ikakvih emocija. Krenulo je po zlu kada je seks počeo prodavati sve. Samo upalite medije i pogledajte sadržaj. Sise i guzice koje iskaču na sve strane. Serije, emisije, spotovi, reklame. Na sve te načine oblikujemo našu djecu. Serviramo im sadržaj koji je površan, nekvalitetan i opasan. Odgovornost je i na nama samima.

Biti roditelj je najteži posao na svijetu. Ali to su naša djeca i trebala bi biti na prvom mjestu. Ne na način da rješavamo njihove probleme umjesto njih, već da obratimo pažnju i budemo priustni. Tako će nam teže promaknuti ovakve tragedije.


SONJA @supermama.sonja

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.