mama po knjizi

pexels.com

Oduvijek me zanimala stručna literatura posebno onu koja govori o razvoju mozga, upravljanju vlastitim postupcima i osjećajima te literatura o odgoju. Često čitam par knjiga paralelno. Oduvijek me zanimalo kako funkcioniramo, što se događa u nama, kako utječemo na druge ljude, koja su ponašanja poželjna i kojima radimo za sebe pa na kraju i za svoje dijete.

Još u trudnoći sam krenula s čitanjem o odgoju. No, zar bi sve mame trebale čitati stručnu literaturu i pratiti njezine smjernice?

Jesmo li loše mame ako nismo u toku s najnovijim izdanjima poznatih knjiga o odgoju?

U kojem trenutku smo postale mame koje stavljaju kvačice pored svojih postupaka, za koje smo pročitale da su poželjni, u nekoj od stručnih knjiga? Da ne shvatite pogrešno, imam veliko poštovanje prema određenim autorima. Pročitala sam sve Juulove i poneke Rajovićeve knjige. Prekrasne su, poticajne, ohrabrujuće, živopisne i tako jednostavne.

Sjećam se da sam u samim počecima majčinstva znala zaviriti u knjigu kako bih pročitala načine postupanja s djetetom u određenoj situaciji. No, kada ne bih uspjela, nisam to pripisivala svojem neuspjehu. Knjige su mi služile za bolje razumijevanje djetetovih postupaka i kao poticaj da se ponašam drugačije ukoliko to odgovara mojem djetetu. I meni samoj. Ono što često zaboravljamo.

S vremenom sam stvorila vlastiti obrazac odgoja, kao i svaki roditelj. Ne postoji recept kao što svi znamo. No, zašto onda osjećamo krivnju kada nam netko prigovori za naš način odgoja? Zašto smo sretni kada nas netko pohvali ili zašto kritiziramo samo sebe kada nam netko kaže da bi trebalo drugačije. A zapravo smo sami sebi najbolji sudac.

Ono što često doživljavam jest da se mnogi čude samostalnosti moje 2 – godišnjakinje: samostalno jede, posprema za sobom, ima rutine, ne drami oko odlazaka u vrtić ili odlazaka u krevet, poštuje moje „ne“, sama se penje na tobogan… Zapravo, kada čitam sve nabrojano, izgleda smiješno. No, često sam u ovim situacijama nailazila na čuđenje i kritiku (pogotovo kada kažem da ne uspavljujem svoje dijete).

Nitko osim vas ne zna što je za vas dobro kao što nitko osim vašeg djeteta ne zna što je za njega dobro.

Osjećajna smo bića na koja utječu komentari drugih ljudi, no kada pogledate sebe i svoje dijete, ili osjećate zadovoljstvo ili osjećate želju za promjenom jer nešto ne funkcionira kako biste htjeli u odnosu vašeg djeteta i vas. I to je ono što Jesper Juul ili Ranko Rajović ne mogu riješiti umjesto vas.

Ja sam postala stručnjak jer me dijete zagrli, pogleda u oči i kaže mi da me voli, traži me pogledom kako bih vidjela njezin uspjeh, pruža mi ručicu kada se osjeća nesigurnom. Stručnjak sam jer smiješno hodam nasred ulice jer je njoj to zabavno, jer poštujem svoje potrebe i izgovaram ih kako bi ona poštovala i razumjela tuđe odluke, jer imam vrijeme za sebe kako bih kvalitetnije provodila vrijeme s njom, sudjelujem u njezinim (ponekad tako zamornim) igrama, uključujem ju u donošenje odluka, podržavam njezine ideje i razumijem emocije, jer joj dajem slobodu.

Mi smo najvažnija okolina našem djetetu. A stručnjaci smo kada stvorimo najbolje uvjete za dijete.

One kojima ne hranimo svoj ego već potičemo razvoj djeteta i osiguravamo mu najbolje uvjete. A koji su najbolji – to samo vi znate.

Sara Novak
SARA 31-godišnjakinja s iskustvom braka i razvoda, majka mrvičaste, nasmijane i otvorene djevojčice. Po zvanju pedagoginja, koja trenutno studira realitetnu terapiju. Iskrena i direktna, nasmijana, znatiželjna, optimistična, uporna i brzopleta.