moja anksioznost i ja

10. listopada se označavao Međunarodni dan mentalnog zdravlja. Cijelo sam vrijeme razmišljala bih li nešto napisala ili ne. Toliko sam se dugo premišljala da je 10.10. prošao i mislila sam to koristiti kao izliku da ipak ništa ne napišem. Ali želim. Trebam.

Imam puno za reći o ovoj temi, ali mi teško dolaze misli. Nekako kao da nema inspiracije jer se stalno pitam, a zašto bi moja priča bila bitna, uvijek ima onih kojima je gore. No ipak, evo me tu, tjeram se da natipkam riječ po riječ. Jer je bitno. Jer može pomoći. Kako i meni, tako i možda nekome tko ovo čita.

Možda ipak nije bitno, pomislim opet. Pa pobrišem sve. Krenem ispočetka i ponovim si. Bitno je.

Bitnije od neke slike gdje sam ispala super ispod kojeg ću napisati neki dosjetljivi opis na koji će se netko malo nasmijati, a većina opaliti prolazni lajk.

Pa evo (dio) moje priče.

Anksioznost je kod mene izronila kao jedan mali gremlin (tako sam ga nazvala) krajem osnovne škole. Na početku se činilo da je to samo kombinacija toga što sam imala operacije i bila često u bolnici, s tim da se nisam baš uklopila u školi, i ja sam sama mislila – a to je valjda samo faza, proći će.

Ali taj gremlin je bio tvrdoglaviji od očekivanog. Pomolio bi svoju ružnu glavu u čudnim trenucima i često su ti moji ispadi (što agresivni, što panični) bili prepisani pubertetu. “Ona je temperamentna, svadljiva, preosjetljiva, dramatična…” , “bude ju prošlo”. To su svi govorili.

Osjetila sam da nije to samo tako, da nije samo faza i da se u meni vodi borba koja nije baš tako svakidašnja.

Nisam bila pod stresom, nego sam živjela u konstantnom strahu. Od čega? Ne znam. Od života.

Na početku me bilo sram to priznati, ali kada sam skupila hrabrosti, imala sam tu sreću da me moja mama shvatila ozbiljno i krenuli smo raditi na tome. Iako je sustav često zakazao pa su me ping-pongirali ne znajući što napraviti sa mnom, s vremenom sam našla stručnjake koji su mi iskreno željeli pomoći a i znali kako.

Imala sam faze “smooth sailing” gdje je sve bilo super. Imala sam faze kada se nisam mogla nositi ni s najmanjim stresom bez napadaja panike koji me cijelu obuzeo. Ti napadaji su bili strašni. Neću nikada zaboraviti jedan, početkom srednje škole. Išli smo na sat glazbenog i odjednom me krenuo oblijevati hladan znoj. Ignorirala sam taj osjećaj i nastavila ići uz stepenice prema učionici. Hrpa je ljudi bilo oko mene, svi su se gurali da stignu na idući sat. Gledala sam im lica, ali su bila mutna i nisam se mogla fokusirati. Srce mi je počelo snažno udarati u prsima, osjećala sam se kao da će mi iskočiti iz prsnog kosa. Čula sam šum u ušima i nisam mogla doći do zraka. Bilo mi je tako vruće, pa onda hladno, pa opet vruće. Trnci su mi prolazili po cijelom tijelu i stvarno mi se činilo da nema zraka. Prijateljica me pitala jesam li u redu, a ja sam samo promrmljala da me malo boli srce, naslonila se na zid i sjela na pod.

Mislila sam da umirem. Doslovno.

Čula sam neke cure iz razreda kako komentiraju da opet nešto glumim da mi nije dobro i u trenutku me obuzeo ogroman sram i potreba da pobjegnem. Uzela sam stvari i otišla. Kada sam bila dovoljno daleko od škole, sjela sam i plakala.

Tada se nisam usudila nikome reći što se dogodilo jer uopće nisam znala verbalizirati taj događaj. Nisam razumjela što se dogodilo niti zašto se dogodilo.

Nakon toga mi je postalo sve teže ići u školu. Znala sam glumiti da sam bolesna da ostanem doma, a kada to ne bi upalilo, onda bih markirala i provodila dan sjedeći na zidiću na Črnomercu jer nisam imala snage ni ići doma a ni u školu. Jednostavno nisam znala objasniti zašto sam imala konstantan osjećaj straha i preplavljenosti. Moj obrambeni mehanizam postao je umjetno samopouzdanje s agresivnim napadom kada god bi netko to moje “samopouzdanje” doveo u pitanje.

Na fakultetu sam odlučila imati novi početak i bila sam baš jako društvena i pozitivna na van, ali sam se zapravo zatvarala u sebe malo po malo. Kada sam osjećala da stvari baš postaju previše, pokušala sam s lijekovima koji su mi doktori prepisali ali sam dosta loše reagirala na njih (mučnina, umor, nesvjestica) pa je bilo vrijeme pronaći novi pristup.

Nisam imala previše nade, nekako sam se pomirila s tim da je to jednostavno tako i da je to sad moj život.

Srećom, našla sam doktoricu koja je bila puna razumijevanja i jako optimistična. Odlučila je da trebam napraviti par pretraga i tako mi je otkrila hormonalni disbalans koji često utječe i na mentalno zdravlje. Razine hormona mi nisu bile ludo visoke ili lude niske, kako bi netko pomislio. Svaki je naginjao “na jednu stranu” i nisu dobro funkcionirali skupa. Crijeva su mi bila u lošem stanju i to je isto doprinosilo cjelokupnom lošem zdravlju. Zajedno s lošim navikama (prehrana i manjak kretanje), kao i neki loši događaji s kojima se nisam znala nositi, manifestirali su se u tog gremlina kojeg sam ja hranila stalnim stresom (nosila sam se sa stresom tako da bih si zadala puno posla i tako se vrtjela u krug).

U tom trenutku se sve počelo mijenjati, napokon sam znala razlog i napokon sam imala alate da se s tim nosim. Krenula sam na razgovore da razriješim te neke teške trenutke koji su me tištili. Promijenila sam prehranu i uvela tjelovježbu. Malo po malo, hormoni su mi se vraćali u normalu. Crijeva su bila bolje. Osjećala sam se opuštenijom i sigurnom kada bi se dogodile loše stvari, a one iz prošlosti sam malo po malo rješavala.

Panični napadaju su se smanjili, bila sam sretna i smirenija i svakodnevica je poprimila novu, vedriju realnost. Korak po korak.

Neko sam vrijeme bila i na hormonalnoj terapiji i shvatila da mi nikako ne paše, pa je tu bio i period “čišćenja” i vraćanja tijela u normalu i neki prirodni balans.

Ubrzo nakon toga sam zatrudnjela pa su te nagle hormonalne promjene opet malo hranile gremline i zaista je bilo teško. Trudnoću sam provela u grču i bas sam se teško nosila s tim oscilacijama i ponovnim napadajima panike (za koje sam mislila da su stvar prošlosti). Podrška ljudi oko mene mi je tu bila presudna da se iščupam iz te kolotečine.

Imala sam ogroman strah da će mi to označiti i postpartum i sve nakon trudnoće, ali sam odlučila dati sve od sebe da pomognem svom tijelu.

Puno pažnje je bilo posvećeno da u babinju budem zbrinuta i fizički i psihički i taj prijelaz mi je bio prijeko potreban i igrao veliku ulogu da dođem k sebi.

Nakon toga sam se nastavila držati tih dobrih navika. Daleko je najbitniju ulogu igrala prehrana, zatim kretanje, a onda rituali koji su mi pomagali držati stres pod kontrolom (belly breathing, pisanje dnevnika…). I djeluje. Ljudi moji djeluje.

Uzela sam stvari u svoje ruke i preuzela odgovornost o sebi i svom tijelu i duhu. Tražila sam pomoć.

Još uvijek puno radim na sebi, pogotovo na egu koji mi je glavni obrambeni mehanizam. Nakon prekrasnog ženskog kruga na B doula obuci u Trogiru, uspjela sam razbiti još neke barijere i blokade. Moj gremlin je uvijek sa mnom i to sada prihvaćam. Jer svatko ima svog gremlina i to je ok.
No moj je gremlin sada mali miš naspram onog čudovišta od prije par godina koji mi je kontrolirao život, i taj osjećaj pozitivnog pomaka je nešto neopisivo snažno.

Podijelila sam ovo s vama iz dva razloga:

1. Možda će se netko pronaći u tekstu (ili nekog svog bližnjeg) i možda će vam olakšati da znate da niste sami, jer puno se priča o mentalnom zdravlju, ali uvijek kao o nečemu što se događa nekom drugom.

2. Da vas potaknem da gledate na sebe kao cjelinu, a ne samo kao tu jednu stavku. Pronađite dobrog doktora koji će na vas gledati kao cjelovitu osobu. Koji će pogledati i vaše hormone, krvnu sliku, životne navike, stvari koje ste prebrodili u prošlosti. Sve je povezano, sve je dio veće cjeline. Zaslužujete da vas netko gleda kao osobu, a ne kao broj ili simptom.

View this post on Instagram

Uz ovu sliku sam krenula pisati tekst o svojoj anksioznosti. Preraslo je caption i postala kolumna. Dok ne izade htjela sam samo podijeliti neke misle koje mi se jos uvijek vuku po glavi. Nisi sama. ♥️ Puno nas se bori s emocijama i reakcijama koje ne znamo verbalizirati. Nisi sama. ♥️ Puno nas nosi (ili smo nosili) etiketu anksioznosti, depresije, ili nesto trece. Nisi sama.♥️ Ti si puno vise od bilo koje etikete i to te ne definira. Nisi sama.♥️ Te emocije i poremecaji su cesto simptom problema, pronadi uzrok. Nisi sama.♥️ Potrazi pomoc. To je tako hrabro i tako potrebno. Nisi sama ♥️ Gledaj na sebe kao cjelinu. Pazi na svoje tijelo, na svoju prehranu. Na svoje misli. Budi njezna prema sebi. Zasluzujes to. Nisi sama ♥️ Vrijedis toliko puno. Oh koliko puno. Nisi ni svjesna, ali vjeruj mi, vrijedis. Nisi sama ♥️ . Uredu je osjecati se lose. Uredu je ne razumijeti svoje osjecaje. Uredu je biti izgubljen. Nema sramote u tome. Dapace, hrabro je osvijestiti se o tome. Hrabro je to reci na glas. Hrabro je traziti pomoc. Budi hrabra. Stvarno moze biti bolje. Oh tako puno bolje. Zapamti. Nisi sama ♥️ . . . 📷: @jasmina.brkovic . . . #mentalhealthawareness #nisisama #unabridgedblog #jasamsupermama #mamablogger #mamablogerica #ijasammama #bolime #momentsofmine

A post shared by Una Pasic Gregovic (@una.bridged) on

Jednom kada se osvjestite o tome, kada se počnete prema sebi odnositi s više poštovanja i ljubavi. To je trenutak kada krenete rasti, kada se rane krenu liječiti. Pazite na sebe. Svjesno.

Sve što pojedete postaje dio vas, pazite na to. Vaše tijelo stvoreno je da se kreće, ne zaboravite to.
Vaše misli stvaraju vašu realnost, budite nježniji prema sebi.

U redu je tražiti pomoć, prirodno je tražiti pomoć! Nijedan čovjek nije otok i nije nam prirodno da smo sami. U tome nema slabosti, samo hrabrosti.

O mentalnom zdravlju treba pričati, jer je tu. Jer nas muči. Jer je bitno.

Jer ste vi bitni.

S ljubavlju,

Una

Una Pašić Gregović
UNA Rođena i odrasla u Egiptu, život ju je smjestio u njen najdraži Zagreb. Project manager-ica, blogerica, zaluđenica DIY projektima, ljubiteljica putovanja, jezika i velika izjelica s mišljenjem o apsolutno svemu. Odnedavno se hvali titulom mame, i to jednome visokofrekventnom čudu (u pravom smislu te riječi) imenom Zrin, koji je na svijet došao u kadi. Žena bradatog čovjeka s kojim voli ispijate kave i pričati satima.