loš start

unsplash.com

Iza mene je dosta turbulentan početak druge trudnoće. Kratko, ali burno razdoblje vrlo čudnih razmišljanja, ekstremnih promjena raspoloženja, dana punih nepredvidljivosti. Sve me to uhvatilo nespremnu, ništa nisam očekivala, ali na kraju, tko je spreman na negativne vijesti? Ja sigurno nisam bila.

11. srpnja ujutro, nakon neprospavane noći (do dva ujutro sam čitala knjigu „Most ponad burne rijeke“, a zatim sat i pol grcala u suzama), pomislila sam da sam trudna. Grudi su mi bile otečene, prištići mi obasuli lice, kasnila mi je dva dana, a inače je švicarski točna, a i to plakanje sinoć…koliko god da sam osjetljiva i emotivna, to je ipak bilo malo previše. Nisam gubila vrijeme, odmah sam skoknula do ljekarne i kupila test za trudnoću.

Ljubazna farmaceutkinja pružila mi je papirnatu vrećicu s bijelim komadom plastike unutra i rekla: „Neka Vam bude ono što si sami želite.“

Moja prva reakcija bio je osmijeh od uha do uha. Svaki put kad prolazim pored te ljekarne sjetim se njenih riječi. Test je stvarno pokazao ono što sam željela, bio je pozitivan.

Čim je moj dragi došao kući, saznao je novosti. Korana je bila zbunjena što se mama i tata toliko grle i ljube sa suzama u očima i zašto se slikaju dok mama drži bijeli štapić s jednom rozom crtom. Ali dobro, jednog dana će shvatiti. Glas razuma u našoj vezi, moj dragi, predložio mi je da odmah dogovorim pregled kod ginekologa jer za dva dana idemo na more i neće nas biti mjesec i pol dana. I pregled je dogovoren, odmah tog dana u 19h.

Otišla sam tamo, potpuno mirno, opušteno, čak dosta sretno što ponovno započinjem taj PUT. Razne slike su mi se motale po glavi dok sam sjedila u čekaoni. Ali sve su te slike kolale mojim tijelom stvarajući pozitivnu energiju. No doktorova reakcija srušila me na zemlju tako brzo da se nisam ni snašla.

„Uh…Nešto nije dobro.“ Znam da mi je objašnjavao što gledamo na ekranu, ali, iskreno, prvih par minuta, odzvanjale su mi te riječi „nešto nije dobro.“ Kada sam se ponovno ukopčala u njegov svijet, govorio je kako je plod nepravilnog oblika i kako će to tijelo vjerojatno samo odbaciti. A ako neće, sumnja da će se kasnije dobro razviti. Mislim da sam pred njim imala dosta staloženu reakciju, kao da prihvaćam situaciju stoički. Mislim.

Ali čim sam parkirala auto pred kućom, nisam mogla otvoriti vrata, suze su samo krenule. Tijelo je bilo preslabo i prepustila sam se dugom plakanju.

Kad sam se smirila, odlučila sam nazvati svoju mamu. Mislila sam ju nazvati kao tek toliko, da joj čujem glas, ne spominjati joj ništa, ali nisam uspjela rečenicu izgovoriti do kraja, opet su mi suze krenule. Ona je, naravno, to osjetila. Sestra je taman bila pored nje, tako da su obje čule što se događa. Još malo plakanja u autu. Suze s jedne strane telefonske linije, suze s druge strane.

Iduće jutro sam dragom objašnjavala da ću morati vaditi krv kad dođemo na more, uzela sam uputnicu koju je doktor ispunio i vidjela da piše „visokorizična trudnoća“. I slijedi velika greška. Guglala sam da vidim što to točno podrazumijeva i zašto moramo vidjeti kako raste beta Hcg.

Drage moje žene, ako ste sklone pretjeranom razmišljanju (kao ja), savjetujem da ne idete kod Google Doktora. Osim ako ne želite provesti tri neprospavane noći.

Na internetu sam pronašla informaciju da postoji mogućnost da imam tumor. Tri neprospavane noći. Užas. Ne samo da sam stalno bila na rubu suza nego sam svoje tijelo jedva pomicala od umora i loših misli. Bio je ponedjeljak popodne kad sam shvatila da nije tumor. Sada moram čekati još dva dana, ponovno vaditi krv i vidjeti nalaz jer za rast bete treba dva dana razlike.

View this post on Instagram

#doorsofinstagram #velaluka #messyhair #pogledudaljinu

A post shared by Pc (@petra.cicvaric) on

Drugi put sam krv vadila u pola 8 ujutro. Žena mi je poprilično elegantno zabila iglu u venu i, dok je krv punila malu bočicu, rekla: „Znači sad beta mora biti četiri puta veća nego ona u ponedjeljak, ako je sve u redu s trudnoćom.“ „Četiri puta?“, pitala sam, „Zar ne dva puta?“ „Ne, četiri puta“, rekla je dosta samouvjereno dok je vadila iglu iz moje ruke. Aha. Valjda žena zna. Krivo sam ja pročitala kod Google Doktora. „Nalaz će biti oko 16h, ali danas nam je gužva tako da možda i u 18h. Ma nazvat ćemo Vas kad bude gotov.“ Ostavila sam svoj broj i otišla kući. Dan smo kratili na plaži, ali i dragi i ja, oboje na iglama.

16h. Nema poziva.
17h. Nema poziva.
18h. Nema poziva.

Sada već oboje živčani, odlučili smo otići tamo. Stižemo u kliniku i saznajemo da je moj nalaz spreman već nekoliko sati, ali su me zaboravili nazvati. Nema veze, samo mi daj da vidim. Otvaram kovertu, vadim preklopljeni papir, otvaram ga da vidim brojke, a one mi pokazuju da su jedva duplo veće od onih brojki u ponedjeljak. Dragi me upitno pogleda, a ja glavom mahnem lijevo-desno. „Nije dobro“, tiho mu šapnem. Izlazimo pokunjeni. Nije dobro. Vozimo se nekoliko trenutaka u tišini, valjda tako treba biti, ne možemo sad ništa. Ali ipak odlučim nazvati svog doktora da mu pročitam nalaz. Čisto da čuje. Kada se javio, pročitam mu brojeve od ponedjeljka, pročitam i ove od srijede, a on će, s veselim glasom „O, pa to uopće nije loše!“

Molim?!

Saznajem da je beta ipak trebala biti duplo veća, a ne četiri puta kako mi je jutros rekla žena. “Znači sve je okej?“, „Idite kod ginekologa na pregled, ali ovo bi značilo da je ipak sve u redu“, kaže doktor. „Jel nas netko zeza ovdje?“, kaže moj dragi s blesavim osmijehom na licu. Pregled sam odmah zakazala kod doktora kojeg mi je preporučio moj doktor, ali do pregleda su još bila 4 dana. 4 duga dana.

Dva dana prije pregleda, dobijem krvarenje.

Taman kad smo OPET prihvatili činjenicu da sam trudna, moje tijelo pošalje ovaj signal koji nas je ponovno izbacio iz opuštenosti i sreće. Korana je spavala, a dragi i ja smo sjedili na podu u drugoj sobi, zagrljeni. Možda je tijelo ipak izbacilo… Možda ipak nije suđeno… Ali moj mozak to nije mogao samo tako prihvatiti pa je opet odlučio pokucati na vrata dr. Googlea. „O dobar dan, opet Vi! Ma nee, to Vam ništa ne znači. Ako nemate nikakve bolove, ako krvi nije puno, opustite se, to je sasvim normalno!“, rekao je dr. Google. I onda opet dva dana iščekivanja i neznanja, jer ipak nismo htjeli u potpunosti vjerovati guglu.

Kada je napokon stigao dan pregleda, sat vremena prije, oprala me neviđena nervoza. Takav sam osjećaj zadnji put imala na Akademiji, na ispitu iz glume na prvoj godini, kad me, onaku neiskusnu, gledao cijeli tim profesora smrknutih lica. Trema. Strahovita trema. Dragi je vozio do ordinacije, pokušavao bacati fore da me opusti, a ja sam bila negdje… ne znam ni sama gdje. Negdje između povratka na staro i nove pustolovine, samo ne odlučujem ja što će od toga biti. Ne znam tko odlučuje. Moje tijelo? Bog? Svemir?

Doktor je saslušao sve što sam mu imala za reći o tome kako je počela ova trudnoća, smireno se nasmiješio i rekao: „Pa ajmo sad vidjeti što se događa!“, uključio je ultrazvuk, a oči su mu se nasmijale. „Događa se novi život!“

Negdje duboko u sebi, znala sam da je sve u redu. Ali mozak je čudna stvar. Kako ga je teško ušutkati!

Sad mi je žao što sam mu dopustila da bude glasniji od moje intucije, ali što je tu je. Možda naučim za iduću situaciju kad mozak bude htio preuzeti kontrolu.

Te turbulentne dane sam brzo ostavila iza sebe, prihvatila novu promjenu u svom tijelu i u našim životima i odlučila se u potpunosti prepustiti podivljalim hormonima. Evo me sada već u drugom tromjesječju. Još uvijek dosta emotivna, pomalo zaokružena, jako sretna i jaako umorna…

Bebice, dobro došla u našu obitelj!

(E da, kad sam se vratila s mora svom doktoru, shvatili smo da sam mu dala krivi datum zadnje menstruacije. Umjesto lipnja, on je imao zapisan svibanj. Kad me prvi put pregledao, mislio je da sam trudna barem sedam tjedana, a zapravo sam bila možda u četvrtom tjednu. Zbog toga, naime, cijela strka.)

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.