prvi sat plesa

unsplash.com

Ispunila sam papire s Koraninim podacima i predala ih u kazalište. Moje dijete od idućeg tjedna kreće na ples. Dobila sam obavijest kako je prvi sat u srijedu u 17h. Kako sam predala papire, nisam prestala pričati o tome. Čini mi se da sam bila uzbuđenija od nje same. Ne, ne čini mi se. Bila sam uzbuđenija od nje.

I onda je došla srijeda.

U 16:50 hodnik u kazalištu koji vodi do baletne dvorane bio je prepun roditelja koji su, baš kao i ja, doveli svoje dijete na prvi sat plesa. Mobiteli su svima bili spremni, uključeni, a svima je titrao blesavi osmijeh preko lica. Vrata dvorane su se otvorila, a teta Martina pozvala je curice unutra. Dala sam Korani veliki poljubac i rekla joj da se zabavi. Mahnula mi je i hrabro otišla. Bez problema, bez drame, bez ikakvog straha. Izgubila se u uskom hodniku prepunom uzbuđenih roditelja. Htjela sam ostati na vratima i slikati ju, snimiti ju, ovjekovječiti taj trenutak, ali nisam uspjela. Druge mame su također imale istu namjeru i ja sam se povukla iz gužve. Svi roditelji su bili više uzbuđeni nego sama djeca. Dobro je, nisam bila jedina.

Sjela sam u kazališnu kavanu.
Hoće li izdržati cijeli sat?
Hoće li plakati?
Hoće li se upiškiti?
Što ako bude zločesta?
Što ako napravi scenu?

Da, prošla su mi ta pitanja kroz glavu. Pored mene sjedila je mama čija curica već četiri godine ide na ples.

Znam kako ti je. Prva dva mjeseca njenog plesa, sjedila bih u garderobi i slušala hoće li zaplakati. Opusti se, bit će sve super.

Pogledavala sam na sat. Vrijeme je u kavani išlo jako sporo. Vrijeme u mom životu išlo je jako brzo. Moja curica ide na ples. Zaista smo došli do te faze života. Ponekad mi se čini kao da sam jučer držala u rukama malu štrucu od tri kile. Ali ta štruca sada ima 16 kila i ne mogu ju više onako držati ni pet minuta jer će mi se neki živac ukliještiti tamo dolje u leđima. Sada je to velika cura, iako u meni, još je uvijek ona moja mala beba.

View this post on Instagram

Tri godine sam mama. Gledala sam kako se nakupine stanica razvijaju i postaju plod, pretvaraju se u fetus veličine marelice iz kojeg strše ruke i noge, iz kojeg snažno i vrlo brzo lupa sićušno srce. Marelica ubrzo postaje velika kao mango, mango preraste u ananas, pritišće mi mjehur i mlatari rukicama i nogicama tako jako da mi stomak poprima vanzemaljske oblike. Kad sam ju napokon ugledala uživo, imala je crne oči, crnu kosu, duge prste i jako duge nokte. Iz dana u dan, gledala sam kako se mijenja. Kako crna kosa postaje zlatna, crne oči plave, i kako s tri kile odjednom postaje dijete od 10 kila i s toliko “faldica” na sebi da su joj ruke podsjećale na kifle iz Mlinara. Gledala sam kako se doslovno preko noći izdužuje i više ne stane u cipele koje je jučer nosila. Gledala sam ju kako proučava naša usta dok joj govorimo, kako isprobava razne zvukove i otkriva svoj glas, a sada ju gledam u čudu kad mi postavi neko pitanje na koje ne znam ni da li bi google znao odgovoriti. Najljepše putovanje na koje sam ikad bila pozvana. Najljepši i ujedno najbrži razvoj događaja. #trigodine #hvalahvalahvala #najsretnijanasvijetu #supermamehr #jasamsupermama #imamsuperdijete #familyphoto #bwphotooftheday #bwfamilyphoto #bw_rose

A post shared by Pc (@petra.cicvaric) on

Taj događaj, odlazak na ples, je drugo puštanje. Prvo puštanje je bilo u vrtić, kad sam tjedan dana odlazila u kazalište dok mi je u ušima odzvanjao njezin plač i zapomaganje “Mamaaa, mamaaa!”. Sada ide bez problema, trčeći u susret svojim prijateljima.

I evo, došlo je na red drugo puštanje koje još jednom dokazuje kako vrijeme nemilice leti i kako brzo naša djeca rastu.

Kako se sat plesa približavao kraju, polako su se počeli dizati roditelji koji su, kao i ja, kratili vrijeme u kavani. Ustala sam se i ja. Došla sam tamo među zadnjima, zadržavajući svoj “totalno sam cool” izraz lica, makar sam htjela otrčati kroz vrata spremišta koja također vode do baletne dvorane, da izbjegnem ovu gužvu i prva zagrlim svoje dijete. Radim u tom kazalištu, znam za ta vrata i slične prolaze. Ali nisam.

Čekala sam u uskom hodniku, kao i drugi. Vrata su se otvorila i malene curice u suknjicama, rumenih obraza, izlazile su van dok su im kečkice skakale po zraku. Provirila je i teta Martina. “Nijedna nije zaplakala, nijedna nije povisila ton. Sve su bile super. Imate super djecu. Vidimo se u petak.” I onda sam ugledala moju čupavu rumenku. S osmijehom od uha do uha. “Kako je bilo?”, pitam ju. “Dobo, mama. Baš dobo.” “Jel bilo puno curica?” “Je, puno puno.” “Jesu to sad tvoje prijateljice?”, pitam ju onako bezveze, pokušavajući izvući što više informacija iz nje, a ona će, praktički držeći mi lekciju: “Mama, pa nisu mi one JOŠ pijateljice.”

I kako sad ne biti emotivna? Kako ne biti zadivljena njenim umom i razvojem?

Kako ne osjećati onu blesavu sreću popraćenu suzom u oku? Kako ne napisati cijeli tekst posvećen jednom odlasku na ples? Jer to je, na neki način, njezin stupanj odrastanja. A i moj.

Jao, pa koliko ću tek suza proliti na oglednom satu….?!?!?

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.