Prije desetak dana u jednim danskim novinama osvanulo je otvoreno pismo Sofie Carsten Nielsen (dopredsjednice Radikalnih Ljevičara «Radikale Venstre») kojim se obraća jednoj od najvećih desničarskih stranaka: Demokratskoj Nacionalnoj stranci («Danske folkeparti»). Naime DF, kako ih ovdje skraćeno zovu, iznio je prijedlog kako bi roditeljima (ili skrbnicima) trebalo isplatiti oko 19.000 danskih kruna mjesečno za čuvanje vlastitog podmlatka kod kuće u slučaju da se za to odluče umjesto da djecu na čuvanje šalju u vrtiće, jaslice i dnevne njege.
U pismu Sofie Carsten Nielsen žestoko brani pravo na jednakost spolova koje je dovela do modernog pojma ženske emancipacije i ravnopravnosti u danskom društvu. Kako ona vidi modernu ženu u današnjem svijetu, prijedlog desnice smatra jednak ludosti koji ženu vraća u 1919. godinu kada joj je jedina vrijednost bila mjerljiva s loncima u kojima je kuhala večere.
Zašto me je ovo pitanje i njezino pismo ponukalo da napišem ovaj tekst?
Zato što je upravo pitanje ženinog prava da odlučuje o sebi, svojoj karijeri i u konačnici svom vlastitom životu bilo onom privatnom ili poslovnom, dignulo jednu veliku grupu roditelja koji pitanje o izboru tko će čuvati njihovu djecu, vide kao privilegiju a ne osudu na povratak u daleku povijest.
Naime u Danskoj se zadnjih mjeseci uzburkao pokret oko prava na bolje zapošljavanje pedagoga u vrtićima i jaslicama, izašle su na vidjelo neke poražavajuće statistike po kojima jako malo pedagoga pazi jako puno djece i pri čemu svako dijete tijekom jednog radnog dana dobiva jako malo vremena i pažnje jer su pedagozi prezaposleni. U svijetlu toga i novijih istraživanja koja pokazuju kako mala djeca (u dobi do 3 godine) najviše profitiraju ako su kod roditelja (ili skrbnika), a ne u kolektivu institucija, sve više je roditelja koji odlučuju produžiti (porodiljni) dopust, dati otkaz ili na neki drugi način izbjeći vraćanje na posao kako bi ostali uz svoju (malu) djecu.
U nekim općinama u Danskoj («kommune») zakonom (u proračunu) je osigurana naknada za roditelja koji «čuva» vlastito dijete. Iznos te naknade različit je od općine do općine dok ga je velika većina odlučila izbaciti (ili ne uvesti), točnije 39 od 98 danskih općina daju spomenutu naknadu. Tako npr. majka koja vlastito dijete čuva u općini Frederiksberg (u Kopenhagenu) dobiva mjesečni iznos od 7050 kr. prije poreza, dok u nekoj drugoj taj iznos pada na oko 3000 ili niže.
Da bi realnost bila još više apsurdna u nekim općinama je moguće zaposliti drugu osobu da vam čuva dijete i u tom slučaju općina daje naknadu jednaku protuvrijednosti one koju bi isplatili jaslicama ili vrtiću u slučaju da dijete tamo ide. Dakle, neke općine u grubo rečeno smatraju kako su svi drugi više sposobni čuvati dijete nego što ih roditelji ili drugi skrbnici mogu.
Danski socijalni sustav u velikoj mjeri ovisi o radnoj snazi i plaćanju (visokih) poreza pa se tako u očima mnogih odabir da se nakon porodiljnog ne vrati na posao gleda negativno.
Tako je upravo pismo Sofie Carsten Nielsen, u zemlji u kojoj po statistikama 91% djece mlađe od 3 godine ide u jaslice i 97% djece u dobi 3-6 godina ide u vrtić, dočekano na koplja u krugovima onih koji su vlastitim izborom odlučili suprotno. Mnoge su žene i mame u naletu razočaranja i bijesa pisale protupisma Sofie Carsten Nielsen u kojoj izražavaju osudu na njezinu jako skućenu sliku o modernoj «domaćici» ili kako nas ovdje imenuju: «hjemmegaande» (one koje ostaju kod kuće).
Moj status iste odnedavno je i službeno potvrđen kako sam dobila odobrenje od šefa da mogu produžiti svoj porodiljni neplaćenim dopustom u trajanju godine dana. Tako da ću biti kod kuće do siječnja 2021. Time sam se odrekla ne samo posla, plaće, već i mirovinskog i ostalih povlastica koje moj posao nosi u trajanju dopusta. Moja općina ne plaća nadoknadu za čuvanje vlastitog djeteta.
Moj izbor je 100% moja vlastita privilegija. Ona kojoj sam težila od prvog djeteta i ona zbog koje sam neopisivo ponosna.
Nešto suprotno od onog kako nas ovdje vide neki političari (a sigurno i drugi). Tekst koji sam napisala u inspiraciji jednog običnog dana svog novog «posla» donosim u produžetku.
_______________________________________________________________________
Tekst napisan 5.rujna, 10 dana prije spomenutog otvorenog pisma Sofie Carsten Nielsen.
Sjedim danas na podu naše igraonice i zatekne me spoznaja o tome kako ovaj trenutak u kojem sada živim ne bih mijenjala nizašto na svijetu.
Moja četverogodišnjakinja, vječito prepuna energije i spremna nadglasati i najjači megafon, izvodi vratolomije na trapezu koji sam joj upravo namjestila dok naš desetomjesečni dječak vješto vježba prve korake i uz smiješak mi se baca prvo u zagrljaj a onda na cicu (kako mi to radno zovemo grudi koje nas hrane), iz zvučnika trešti glazba Gospodina Brade (Hr. Skaeg kojeg ovdje obožavaju i djeca i odrasli) i mi se nadglašavamo s njime dok upadamo jedna drugoj u riječ. Ona me pogleda, nasmiješena i kaže: ”Mama ja najviše volim slobodne dane s tobom kada ne moram ići u vrtić”.
I tako odjednom sve ima smisla.
Moja karijera je stavljena na čekanje. Prije mjesec dana odobren mi je neplaćeni dopust u produžetku mog porodiljnog koji završava u siječnju iduće godine i tako sam ja od žene koja je vječito studirala (završila 4 fakulteta) i radila (od studentskih poslova do posla iz snova) završila kao full time mama.
Kada smo prije 7 godina dobili L nije mi bilo ni u malom prstu da posao i studij stavim na pauzu. S njom sam bila kod kuće točno 11 mjeseci kada je ona kao i 91% sve danske djece krenula u jaslice. Naravno da mi nije bilo lako je ostavljati, ali život je tekao svojim tijekom i u njemu je naša razdvojenost bila normala. Kada nam je 3 godine kasnije stigla S promijenila je mnoga moja razmišljanja, stavove i ideje oko roditeljstva. Ali ni tada nisam bila spremna ne poslati je u jaslice, iako sam duboko u sebi osjećala kako je to krivo. Niti ona niti ja nismo bile spremne, ali krenule smo.
Dvije godine nakon toga moj muž i ja smo naišli na dokumentarac danske televizije (www.dr.dk) radnog naziva ”Sådan er det bare” što bi u prijevodu bilo «To je jednostavno tako» u kojoj je jedna tema bila upravo masovno slanje djece u institucije dok roditelji mukotrpno rade na karijeri.
Od brda informacija najviše me je pogodila spoznaja onoga što sam zapravo već unaprijed znala: da toliko toga radimo ne zato što je to dobro za nas, nego zato jer se to od nas očekuje.
Ono kako većina, tako i mi jer eto to je jednostavno tako.
Sjećam se kako me je tada preplavio najveći osjećaj krivnje otkad sam postala majka i kako sam bezglasno plakala pokušavajući naći brzinsko rješenje za sve ono krivo što sam znala da radim. Možda smo se upravo u tom trenutku moj muž i ja složili da od tada pa zauvijek više nikada nećemo raditi ono što se očekuje bez da to za nas nema smisla i bez da istu odluku ne ispitamo i preispitamo barem stotinu puta.
Možda bez toga trenutka ne bi bilo ni ovoga sada: ja koja odbacujem sve ono na čemu sam godinama mukotrpno radila samo radi jednoga: da pružim svojoj djeci ono najbolje što im mogu dati, a to je vrijeme sa mnom.
Ja znam da ovo nije za sve. Ja znam da postoje različiti oblici roditeljstva i provođenja vremena s djecom, ali ovo je moja jedina odluka koja je 100% ispravna: biti tu s njima 24 h dnevno jer duboko u sebi znam da ću uvijek moći naći drugi posao, ali vrijeme koje mi je od njih oduzeto, više nikada ne mogu vratiti.
I evo me u ovoj radnoj dinamici gdje su radni sati beskrajni, gdje se prekovremeni ne plaća u valuti, ali gdje se njegov doprinos mnogostruko isplaćuje, gdje su trenutci frustracije i stresa proporcionalno veći nego što se to uopće može zamisliti, ali gdje je radost još nebrojeno puta jača.
Ja volim ovu sebe: njihovu, svoju, našu.
I ne pitam kada će mi se ovo ikada isplatiti jer na onom nekom nevidljivom računu budućnosti, znam da su mi kamate zajamčene u njihovu korist.
