prvi i samostalni let s toddlerom

Tek kad smo kupili karte postalo mi je jasno da zapravo trebam sama putovati s djetetom iz Singapura do Zagreba. Nisam sigurna jesu mi se više znojili dlanovi ili srce lupalo pri pomisli na vrištećeg uragana na predugim letovima i bijesne poglede ostalih putnika koji ne mogu spavati od mog djeteta. Razum mi je govorio da je to dijete koje je i na prethodnom letu bilo savršeno, neprimjetno i za primjer ostaloj djeci, ali isto tako sam znala da je karma kučka koja me obično čeka negdje iza ugla da vidi kad sam sama da me napadne.

Također, razum mi je objašnjavao i da se nemam čega bojati jer sam ja najveći kontrol frik koji postoji, te da mi društvo ni ne treba jer svaki suputnik ionako radi onako kako mu ja kažem, tako da je zapravo svejedno. Čega me onda strah?!? Vjerojatno upravo gubitka kontrole, odnosno situacija koje neću moći iskontrolirati, a mom mozgu to najteže pada.

Pitam se kako sam uopće i zaspala noć prije putovanja. Znala sam da se trebam odmoriti jer nas čeka dvadesetsatno putovanje u kojem mog uragana neće biti briga jesam li umorna ili ne, ali jednostavno, moj mozak je ponovno imao previše otvorenih tabova s milijun pitanja i situacija koje se najvjerojatnije nikad neće dogoditi, ali bile su tu da me okupiraju i zabrinu. I san me uspio malo prevariti pred jutro, tako da je uskoro došao dan D.

Nakon što smo se pozdravili s prijateljima uz obećanje kako ćemo se uskoro ponovno vidjeti, krenuli smo put aerodroma. Moj sin je bio odlično raspoložen dok je trčkarao po aerodromu i zabavljao ljude u nedogled, s obzirom da nam je avion kasnio. Prvi let nam je bio iz Singapura do Dohe, u 21:25 po singapurskom vremenu. Namjerno sam izabrala upravo taj let kako bi dijete prespavalo veći dio leta. Ne trebam ni napomenuti kako se čekanje oduljilo, te da je moj uragan u potpunosti uneredio ne samo pelenu već i hlače, tako da smo već jednu od tri dodatne odjevne kombinacije potrošili, a da nismo ni poletjeli. Sredili smo pelenu i konačno krenuli put aviona. Čekala sam polijetanje kako bih mu dala bočicu s mlijekom koju obično pije prije spavanja i kao i obično, trik je upalio.

Poletjeli smo, on je odmah zaspao i zahvaljujući bočici, nije ni osjetio promjenu tlaka prilikom polijetanja. Nažalost, ja nisam bila te sreće jer je avion bio krcat i nisam imala dodatno mjesto za dijete, pa je morao ležati na meni cijelim putem i meškoljiti se s obzirom da se koprca poput ribe na suhom dok spava. Mislim da mi je pola rebara polomio. Donji dio tijela ionako nisam osjećala. Mislila sam da će mi noge amputirati već do Indije!

Trebala sam tako sjediti još sedam i pol sati koliko je trajao let. Vrijeme sam kratila gledajući film kod suputnika Rusa čiji titlovi su bili na ćirilici, koju ja naravno, ne znam čitati. Zvuk ionako nisam čula jer je Rus nabio samo sebi slušalice u uši (zamisli, nije me ni ponudio da gledam njegov film na njegovoj televiziji!!). Umjesto zvuka, do mene je dopirao miris njegovog duplog brendija sa Sprite-om (obećala sam si isprobati tu kombinaciju prvom prilikom) kojeg sam toliko željela u tom trenutku s obzirom da nisam mogla ni jesti ni piti jer se moje veliko dijete ispružilo na meni koliko je dugo i široko. A bome je i dugo i široko. Majke mi, i teško.

Taj let je većinom prošao u njegovom spavanju, mjestimičnom buđenju kad bi slučajno lupio u moje rebro ili naslon sjedala, ali u principu većina tog leta je prošla u spavanju. Ne mom, naravno.

Nakon previše sati leta u sjedećem položaju (nisam stigla izvaditi svoj tabure na napuhavanje na vrijeme), stigli smo u Dohu u 00:10 po katarskom vremenu. Na “ugodnih” 38°C. To je zanimljivo s vremenskim zonama. Krenuli smo u 22h, i nakon skoro osam sati leta, stigli smo tamo u 00:10. Tako da smo tu noć očito ponovno proživljavali, skupa sa svim psovkama koje sam joj uputila. Da sam mogla još jednom je opsovati, vjerojatno bih to napravila jer nas avion nije parkirao na most povezan s aerodromom već nas je ostavio na pisti. Što znači, silazak po stepenicama s pospanim djetetom u naručju, kolicima na ramenu (YoYo, volim te) i dodatnom torbom u kojoj su bile sve naše stvari. Te jastukom, dakako.

Kad smo se konačno dokopali aerodroma na tim uzavrelim katarskim temperaturama, uslijedio je hladan tuš. S obzirom da nam je prvi let dobrano kasnio, morali smo trčati do gatea jer nam je boarding počinjao kroz petnaest minuta. Do mene su ponovno dopirali mirisi, samo ovog puta ne od, trenutno još mi potrebnijeg, Rusovog brendija već apsolutno u tom trenutku nepotrebne uraganove pelene. Trebalo je hitno stati u prvi toalet srediti njega, a potom i sebe s obzirom da sam morala na WC još dok smo bili iznad Irana. Ne trebam ni reći da je to bilo najbrže presvlačenje ikad jer sam bila u takvoj žurbi i panici da ne zakasnimo na sljedeći let, ali uspjeli smo. Uragan i ja smo još jednom uspjeli!

Stigli smo na avion koji je srećom bio poluprazan pa smo imali dovoljno mjesta za spavanje i igru. Osoblje je bilo divno, naročito stjuard iz Tuzle koji je vidio da smo njegovi (svugdje pođi, ali BiH dođi) pa je stalno obilazio Nou i donosio mu sve što je ovaj poželio.

Poslije se to pokazalo kao ne baš najmudrija odluka s obzirom da smo nekoliko puta pohodili avionski toalet kako bismo promijenili krcatu pelenu, a svi znamo koliko mrzim avionske toalete.

Naravno da sam cjelokupnom osoblju objasnila kako sam strašno klaustrofobična i postavila ih da dežuraju ispred kako se ne bih zaglavila. Kao dodatnu mjeru opreza, jednom nogom sam naravno držala vrata da se u potpunosti ne zatvore jer naravno, nedostatak povjerenja u ljude od mene često pravi čudakinju. Drugom nogom sam pridržavala postolje za presvlačenje koje je ispuštalo bolne krikove pod težinom mog dobro uhranjenog djeteta, tako da sam bila rastrgana na sve četiri strane tog mrskog mi toaleta. Ali uspjeli smo. Svih nekoliko puta koliko smo se morali presvlačiti u avionu.

Ostatak vremena smo provodili slažući njegove omiljene puzzle koje sam ponijela, čitajući slikovnice, bojajući bojanku i sve oko nas. Lijepili smo stickere po prozoru i natjecali se tko će ih prije odlijepiti i spremiti na mjesto, vozili autiće i kamione po uskim prolazima. Držao je monolog pred okupljenim putnicima i zorno pratio aplaudiraju li svi. Ako bi se netko usudio eskivirati u odavanju počasti malom performeru, jednostavno bi došao do njega, sklopio mu ruke i pokazao što treba raditi, tako da su svi aplaudirali. Milom ili silom.

Možda izgledom sliči na ćaću, ali mali je materin od prve do posljednje mušice u glavi. Svim stjuardesama je dakako dijelio puse, a stjuardima je davao pet. Još jednom je bio glavni zabavljač, a ja sam se još jednom bespotrebno brinula o svim sitnicama koje se naravno, nisu dogodile.

Bila sam sretna što je bezbroj suludih situacija ostalo isključivo u mojoj glavi.

Umorna kao pas, ali sretna. Javili su nam kako se moramo pripremiti za slijetanje, te da se ne smijemo micati sa svog mjesta. To je značilo samo jedno: uživanje u brusnicama koje obožava i koje sam čuvala za grickanje prilikom slijetanja kako mu se ne bi začepile uši i naravno, igranje edukativnih igrica na mobitelu u kojima slaže oblike u zadana mjesta ili pak učenje jezika.

Najednom sam osjetila toplinu na svojoj trenirci i opojan smrad. Nažalost, ponovno to nije bio Rusov brendi već uraganova pelena. Ponovno. Lagano sam ga odignula i vidjela njegove hlače u potpunosti umrljane s pedeset nijansi smeđe i njegov zadovoljan osmijeh dok jede brusnice. Nikad mu sadržaj pelena nije smetao u njegovim aktivnostima, na moje opće čuđenje. Naravno da ga nisam mogla presvući u tom trenutku, već smo morali čekati slijetanje i dolazak u zagrebačku zračnu luku. Kad smo konačno sletjeli, takva smrdljiva sam prva poletjela van, dok je moj Usranković ostao pozdraviti se s kabinskim osobljem pokazujući im svoje hlače koje su izgledale kao da ih je upravo izvukao iz blata. Dok su drugi pohrlili prema svojim koferima, mi smo tažili toalet u kojem ćemo se još jednom cjelokupno presvući.

Mali majstor je uspio iskoristiti sva tri dodatna outfita koja sam mu pripremila. Pa nek mi još jednom netko kaže da pretjerujem sa stvarima! Konačno smo bili osvježeni i mirišljavi.

Ne znam zašto govorim u množini kad sam ja još uvijek bila smrdljiva jer za moje dodatne stvari naravno, nije bilo mjesta. Svi su otišli, samo se naš žuti kofer usamljeno vrtio na traci čekajući da ga preuzmemo. Prikupili smo svoje stvari i krenuli prema izlazu. Dok sam krmeljavim pogledom tražila svoje roditelje, uragan mi se istrgnuo iz naručja. Nisam stigla ni izreći ni riječ, on je u gomili pronašao mog tatu i poletio mu u zagrljaj, kao da ga nikad nije ni napustio. I bila sam kući. Upišana i usrana do grla, stigla sam kući, tamo daleko od svoje kuće i sve je bilo baš onako kako treba.

View this post on Instagram

Prije par dana sam sjela s uraganom u avion i prešli smo tih 9735 km iz Singapura kako bi došli do Zagreba. Do njegove kuće. Iako više nisam sigurna koji dijelić planete tako zove. Sami nas dvoje. Kao i obično. I nitko nije postavio baš niti jedno suvišno pitanje. Kao i obično. Jučer sam sjela uragana i baku u auto i dovezla nas tih 500 km iz Zagreba u Siroki. Do moje kuće. Nitko nam nije postavio nijedno suvišno do pitanje do znatiželjnog stričeka na granici. – A čije je dijete? – Moje dijete, od glave do pete. – On Kovačević, vi Šantić? Razvedena? – Sretno udana, odgovaram uz smiješak i još više ga zbunjujem. – Kako sad to, nemate prezime? – Imam prezime, Itekako imam prezime – pomalo već revoltirano govorim ne videci potrebu da nekom objašnjavam vrlo osobne stvari – Mislim, nemate muževo prezime. Kako to? – iscuđava se gospodin dok se iza mene stvara kolona koja ga nimalo ne ometa u razgledavanju ovog nesvakidaznjeg čuda u obliku žene s dvije glave i jednim prezimenom – Eto tako, imam samo djevojačko – govorim dok dolazi i kolega vidjeti tu endemsku sortu propuštajuci par auta samo kako bi pogledao kako izgleda ovo čudo s ove strane – Ajme meni, svašta sam vidio al evo i to nisam. E da mi je i tog muža vidjet koji je to dopustio – bez pardona konstatira striček vidno uzrujan razmišljajući dal da me pusti u državu, da ne bi zatrovala fine I normalne žene s ove strane granice Očigledno sam kući. Moja BiH. Poput onog dečka iz trećeg B za kojeg znaš da ti ne odgovara po mnogočemu i često se pitaš što vidis u njemu, ali svejedno ga voliš. Svejedno ti zatitra srce pri samom spomenu na njega, iako znaš da se ne slažeš s njim skoro pa u ničemu. Dodjes s drugog kraja svijeta i mater ti u Grabovini kaže da paziš preko ceste "jer ti auti nenormalno jure". O da, Itekako sam stigla kući. ❤️ . . . . . . #braknadvakontinenta #siroki #sirokibrijeg #bih #hercegovina #hercegovinakalifornija #domajeamerika

A post shared by Maja Šantić (@braknadvakontinenta) on

Na što voditi računa prilikom putovanja avionom s djetetom:
1. Ako postoji let koji se poklapa sa spavanjem djetetom, svakako birajte taj! Prethodno ga još malo igrom izmorite na aerodromu i sigurni ste kako će dijete u avionu spavati. Većina većih zračnih luka imaju odlična igrališta za djecu, pa se informirajte na vrijeme i istražite sve mogućnosti.
2. Uvijek i uvijek se pobrinem da je dijete zdravo i da mu je nos prohodan. Na dan leta mu dodatno izvučem nos na usisavač i napravim potrebnu toaletu, a prije samog leta mu dodatno ušpricam malo izotonične otopine u nos kako bi dodatno osigurala prohodnost jer se uvijek vodim onom da sve kreće od nosa kod male djece, ako je on pun očekujem probleme i s ušima, a to vam na letu ne treba.
3. U svom neseseru imajte Lupocet i špricu, kapi ili sprej za nos te gel za ublažavanje boli kod izbijanja zubića, ako je dijete u fazi nicanja zubića.
4. Ukoliko vam slijedi duži let, preporučujem izabrati prvo sjedalo u ekonomskoj klasi s dodatnim prostorom za noge, odnosno mjesta na koja stane košara za bebe, tako što pošaljete mail službi za korisnike svoje aviokompanije na vrijeme prije nego sva mjesta budu zauzeta. Navedena košara je odlična stvar jer beba može spavati u njoj, no mana je što je limitirana na 12kg, tako da teža djeca ju nažalost ne mogu koristiti. Svejedno, to sjedalo je fantastično zbog velikog prostora ispred u kojeg možete staviti napuhanac za noge (ja imam ovaj : https://www.aliexpress.com/item/32952669246.html i služi mi kao tabure za ispružiti noge ili djetetu kao nastavak za krevet ako imam sreće da je susjedno sjedalo slobodno). Ako nećete spavati, višak prostora se odlično iskoristi za sve igračke tako da dijete slobodno sjedi dolje i igra se, nije sputano na sjedalu pa nema ni osjećaj da je u avionu.
5. Nemojte nositi previše stvari jer ćete biti u situacijama da morate nositi (često i pospano) dijete, kolica i torbu, koju ćete proklinjati u tom trenutku. Kada je riječ o hrani za dijete, najčešće nema ograničenja količine. Možete ponijeti koliko god je vašem djetetu potrebno. Ako dijete pije AD, možete ponijeti mjerica koliko god trebate. Grickalice za dijete možete ponijeti kakve god želite, poželjno je da su zatvorene. Sokove i vodu ne trebate nositi jer ih u svakom trenutku možete pitati od kabinskog osoblja koje će vam ih uvijek rado poslužiti.
6. Ako imate dijete starije od dvije godine, prilikom online check-ina za njega možete birati između ponuđenog dječjeg menija ili onog za odrasle osobe, dok za bebe automatski dobijete obrok bez napomene, tako da ne brinete da će ostati gladni tijekom leta.
7. Ponesite dovoljno rezervne odjeće za mališane koji su često nepredvidivi i naravno, uvijek češće prljaju pelene onda kad to ne treba. Dakle, dovoljno pelena (iako na dugim letovima u određenim kompanijama dobijete maleni neseser s dvije pelene i vlažnim maramicama za dijete ukoliko imaju dovoljno raspoloživih paketa na stanju. Qatar Airways skoro uvijek dijeli navedene pakete) i dovoljno rezervnih hlača. Ne zaboravite ponijeti vrećice jer postoji mogućnost da ćete imati prljavi veš, pa ne želite da vam se on povlači po torbi skupa s ostalim stvarima.
8. Po meni su temperature u avionu uvijek previsoke ili preniske, nikad nisu taman tako da preporučujem slojevito odijevanje. Na dugim letovima uvijek dobijete dekicu, no ako idete na kraći let, obavezno ju ponesite.
9. Polijetanje i slijetanje: meni je jako bitno jer se djeci znaju začepiti uši prilikom promjene tlaka. U tom slučaju je slijetanje puno gore jer duže traje. Nije ništa strašno, potrebno je samo dosta žvakati ili cuclati, no malenoj djeci je to teško objasniti stoga je dobro sačuvati omiljene grickalice, sokić ili pak dojenje baš za polijetanje i slijetanje kako bi se smanjio pritisak u dječjim ušima i kako ne bi osjetili razliku u tlaku zbog koje često znaju paničariti.
10. Igračke! Ponesite omiljene igre i igračke svog djeteta kako bi ga dovoljno zabavili tijekom leta. Moj uragan jako voli bojati stoga ne idemo nikud bez bojanke i bojica kojima boja sve oko sebe. Nosimo puzzle, stickere, malene životinjice koje voli. Par autića i knjiga, te tablet sa skinutim omiljenim crtićima i edukativnim igrama u kojima bi mogao uživati i bez interneta. Najvažnije, ponesite omiljenu igračku i onu s kojom dijete ide na spavanje. Noa ima svoj omiljeni jastučić bez kojeg ne ide na spavanje i bome, jastučić se nagledao svijeta.
11. Babyzen YoYo ili neka slična kolica koja su dopuštena u avionsku kabinu su iz raja izašla! Djeca su često pospana, ne da im se hodati, morate ih nositi ili trčati za njima na aerodromu u sasvim krivom trenutku. Toplo preporučujem kolica koja mogu ići u avion jer možete voziti dijete u njima doslovno do samog ulaska u avion, umjesto klasičnih kolica koje trebate predati prije i morate čekati nakon slijetanja kad će vam ih donijeti. S YoYo nema čekanja. S vama su čim sletite i odmah možete smjestiti dijete, bez da vučete njega skupa s ostalim stvarima. Ako nemate takva kolica, iskreno savjetujem da posudite od nekoga za putovanje takva manja kolica koja će vam olakšati putovanje s djetetom, naročito ako ste sami.
12. Smirite se. Kao što već znamo, djeca osjećaju naše raspoloženje i njihovo je uvjetovano upravo našim. Vi ste njegova sigurna luka. Ako ste vi nesigurne, ne možete ni njemu pružiti utjehu. Bit će sve u redu. Ako i budu nemirni, nije kraj svijeta ni ništa neviđeno. Mi sami sebi stvaramo presing u glavi, ja sam valjda izmislila takav mazohistički način života tako da je ovo savjet i samoj sebi, ne samo vama.

Maja Šantić
MAJA Mama dječaka koji mrzi spavati, preslatkog uragana zvanog Noa. Supruga svjetskog putnika zbog kojeg živi #braknadvakontinenta , kćer najboljih ljudi na svijetu. Kreativac koji nikad ne miruje, vječni optimist, ovisnik o kavi i klaustrofobičar najgore vrste.