moje drugo stanje

unsplash.com

Kako biti spreman na sve izazove koje te očekuju? Hoću li sada biti spremnija i opuštenija kad znam što me sve čeka ili upravo suprotno? Hoću li ja to znati? Ipak je prošlo skoro osam godina od moje posljednje trudnoće. Hoću li imati jednako strpljenja kao i tada? Hoću li biti opuštena tijekom prvih nekoliko tjedana nakon poroda ili van sebe? Hoću li? Mogu li?

Ne znam odgovore na ta pitanja, vrijeme će pokazati svoje. Iskreno, panika me hvata kad se sjetim poroda, iako sam imala relativno brz i ugodan porod, koliko porod može uopće biti ugodan, reći ću podnošljiv. Neku večer sanjala sam upravo porod, koji je u snu završio carskim, pa sam se probudila sva u šoku. Ne znam, možda se već nesvjesno pripremam na sve što me čeka.

Ostavimo li sa strane ova pitanja koja vjerojatno prolaze svim trudnicama po glavi, priznat ću vam nešto. Moja želja da ostanem ponovno trudna, tinja u meni već neko vrijeme, iako nikad nisam imala ideju u glavi da ću imati dvoje djece ili samo jedno dijete. Nisam se opterećivala s time, znala sam samo da želim da ostanem trudna kad ja to osjetim da je vrijeme.

Iako nikad nije idealno vrijeme, uvijek je neki prioritet „važniji“, recimo stalan posao, stan ili kuća.

Naravno da to ništa nije presudno, ali ja sam htjela da se sve nekako posloži kako bih mogla guštati u svojoj drugoj trudnoći, za razliku od prve trudnoće, gdje sam kao studentica s trbuhom do zuba polagala zadnje ispite na faksu prije poroda. Zato mi je bilo važno da sada, ova moja druga trudnoća bude barem po to pitanju mirnija.

Naravno da nikad nije kako si mi to zamislimo. Nikad. Ova trudnoća me na početku uplašila. Kako trudnoću s Tončijem nisam ni osjetila, ovu sam na samom početku morala započeti s mirovanjem. Kako molim? Nisam ni znala što je to. Kad sam počela guglati, bila mi je još veća muka i nepoznanica, a pitanja u glavi sve veća. Ali nekako smo preživali tih mjesec dana, ja uz televizor, a dečki na moru. Koliko god sam zamišljala kako ću u drugoj trudnoći više toga napraviti što sve nisam u prvoj trudnoći, primjerice fotografirati svoj trbuh koji raste, zasad imam nekoliko dragih fotografija, ali nadam se da će ih biti još.

Sada imam još manje vremena za sve, uz posao, ponekad i zaboravim da sam trudna dok ne pogledam u svoj trbuščić koji raste ili kad shvatim da ne stanem u skoro ni jedne hlače.

Na kraju dana jedino što je uistinu važno je da u svom trbuhu nosim malu bebicu koja će imati svog velikog brata koji ga nestrpljivo iščekuje i odbrojava mjesece. Veliki brat, kako sad zovemo našeg Tončija, koji je do sada bio naša mala maza, i naša buduća bebica upotpunit će našu malu šašavu i glasnu obitelj.

Ne znam kako će se odvijati, posložiti i kakvi će nam biti prvi tjedni. Samo znam da nas iščekuje uzbudljivi kraj zime i početak proljeća.

Sara Majdak
SARA Mama jednog nestašnog, brbljavog i znatiželjnog dječaka. Živi u Istri (terra magica), na zapadnom dijelu polutoka. Nostalgična za svojim otokom Vrgadom, gdje je provela najdivnije ljetne praznike svake godine. Vječni pesimist, ali romantična u duši.