kad smo se pogubili?

unsplash.com

Hodam jučer po jednom trgovačkom centru i tražim nešto za sina, prilazi mi preslatki dečkić od možda tri godine i povlači me za majicu. Obratim se i ja njemu i u tom trenutku dolazi njegova mlada mama i počinje se derati: „Jesam ti rekla da se ne mičeš od mene i da ne maltretiraš ljude po dućanu!“. Odmah joj kažem: „Ali stvarno mi nije smetao, ništa nije napravio“, na što ona nastavlja: „Neodgojen je i naporan i nema šta hodati sam po dućanu!“. Ta mama bila je mlađa od mene i moram priznati da mi je kroz glavu prošlo “ok, gdje si ti ostavila svoje živce”.

Sama uviđam da imam sve manje strpljenja što sam starija, ali opet…ako netko trpi u toj jednadžbi, onda je to nažalost moj suprug. Oprosti mužu, pokušat ću bit bolja.

Idem kući s posla i bez da sam to još spomenula mužu koji me pokupio, on mi počne govoriti kako se dok je kupovao kruh, neki tata izderao na svog sina jer je „izgubio red za salamu“. Oboje zgroženi vozimo se kući i govorimo jedno drugome da se nadamo da se nikad nećemo derati na svoju djecu zbog takvih razloga. Dolazim kući i još čvršće grlim svoje dijete misleći u glavi kako četiri sata koliko sam ga taj dan vidjela, nisu dovoljna ni za moju ni za njegovu dušu.

Nije mi želja pametovati ženi u dućanu, ne znam što joj se taj dan sve dogodilo. Ne znam ni tko je naljutio tatu iz kvarta i pojma nemam kakve živote vode. Možda im nitko ne pomaže, možda je netko njihov bolestan, možda jednostavno imaju jako jako loš dan.

Svjesna sam da truli kapitalizam, potplaćenost i općenito ova siva atmosfera koja već dugo vlada u našem društvu ostavljaju traga na sve nas, ali ako ne staviš obitelj na prvo mjesto, pa đaba ti sve u životu što imaš ili pokušavaš imati – jer nismo živčani zbog naše djece. Naša djeca nisu uzrok našoj nesretnosti. Uzrok su novci, računi, posao, drugi ljudi, korupcija, nepravda, itd.

Svjesna sam i da su djeca često neposlušna i da ih ne možeš više opominjati nakon stotog puta i da si umorna, za što djeca nemaju razumijevanja, i da ti je dosta svega pa i njih, ali baš me preplavila tuga i u jednom sam se trenutku zapitala hoće li i mene tako jednog dana promatrati neka druga mama ili tata i pitati se zašto sam ja sad bila tako gruba prema svojem djetetu bez nekog očitog razloga.

No opet ne mogu, a da se ne zapitam: ali za koga vi ljudi radite sve to? Zbog koga gubite živce? Zar ne živite za tu istu djecu na koju se sada bezrazložno derete u dućanu u kojem vrlo vjerojatno kupujete nešto za njih?

Kad ste ih donijeli na svijet, potpisali ste da ćete ih održavati na životu zdravima i sretnima što je dulje moguće. Pazili na njih od prve sekunde da im ne bude prehladno ni pretoplo, da dovoljno jedu, da prihvate cicu, da se igraju, da ih dovoljno grlite i mazite, da budu s drugom djecom da nauče dijeliti i osjećati, da se osjećaju zaštićeno i voljeno.

View this post on Instagram

Biti roditelj znači ne spavati mjesecima, a nikad se sretnije buditi. Biti roditelj znači voljeti svog partnera na potpuno nove načine. Biti roditelj znači spoznati onaj mir za kojim tragaju svi svjetski putnici, mudraci i mi obični smrtnici. Biti roditelj znači voljeti bezgranično i bez uvjeta. Biti roditelj znači potpuno ispresložiti svoju listu prioriteta. Biti roditelj znači spoznati tko su ti pravi prijatelji, oni do-kraja ljudi. Biti roditelj znači biti bogat, a nemati kune u novčaniku. Biti roditelj znači naučiti biti strpljiv kao nikad prije. Biti roditelj znači vječno se preispitivati je li to što radiš okej i jesi li mogao više. Biti roditelj znači zauvijek se brinuti za nekog drugog, imao on 5 ili 65 godina. Biti roditelj znači razvijati interes za stvari koje te prije apsolutno nisu zanimale. Biti roditelj znači da je tvoja playlista umrla i zamijenio ju je frajer koji se zove Branko Kockica. Biti roditelj znači zanemariti svoje zdravlje i generalno život jer si nisi više toliko bitna. Biti roditelj znači otići u shopping sebi po traperice i vratiti se doma samo sa stvarima za dijete jer to mu treba/jer u tom će bit šminker/jer on raste/jer još mu je i rođendan, a sebi mjesecima ne kupiti ništa. Biti roditelj znači pokušati pogledati samo jednu sezonu serije mjesecima i ne uspjeti. Biti roditelj znači misliti da ćeš skrenuti od iscrpljenosti i onda on učini nešto najpredivnije na svijetu tako da momentalno zaboraviš oko čega si se ljutio. Biti roditelj znači pogledati u svoj štrik s vešom i vidjeti nekakvu malu odjeću i zapitati se kako se to dogodilo. Biti roditelj znači željeti stalno ili bar često vidjeti svoje dijete kako se smije. Biti roditelj znači veseliti se suludim stvarima jer ih je tvoje dijete napravilo. Biti roditelj znači razmišljati kako ti tvoje dijete nedostaje nenormalno iako ga nisi vidio samo par sati. Nikad ti nijedna osoba nije tako nedostajala. Biti roditelj znači nositi cijelo jedno biće pod srcem, a onda se odjednom zateći kako slušaš njegove otkucaje srca dok leži kraj tebe. Biti roditelj je utoliko veće jer kad pomisliš koliko ga tek trebaš naučiti, shvatiš da si ti naučio apsolutno sve što ti za jedan život treba❤️

A post shared by Andie's world (@andiesworld1) on

Ponovila sam sve to i tati koji mi je ispričao da je neki dan na blagajni vidio tatu s mlađom curicom na kojoj se kaže, „vidi da je vražićak“, i starijim dečkićem koji je hodao pored njega. Ona mu ja kaže postavila sto različitih pitanja, a on ju je primio u naručje, odgovorio na svako, primio dječaka za ruku i krenuo prema izlazu. Nasmiješila sam se jer mogu točno zamisliti ta, sigurna sam, vrlo naporna pitanja i pokušavam zamisliti tog strpljivog tatu. Gledam i svog strpljivog tatu kako se igra sa svojim unukom i diže ga na svako „kme“ (što uopće nije dobro da se razumijemo, ali za što drugo djedovi služe), gledam i svog strpljivog muža-tatu kako svakog dana izmišlja različite varijante da nam zabavi dijete i pjeva beskrajno glupaste pjesmice, a inače uopće nije od pjevanja, jer vidi da ga nasmijavaju.

Gledam ih obojicu kako pršte od energije dok provode vrijeme s našim djetetom; jednog je pomladio, a drugog nevjerojatno usrećio.

I bude mi žao – bude mi žao što ponekad zaboravljamo kako vrijeme brzo prolazi, a mi ga gubimo na nevažne stvari zato što nemamo izbora – a ono vrijeme koje nam ostaje na raspolaganju ne koristimo za sreću.

Koliko to vremena treba nama i njima? Svo. Za biti s djecom treba nam svo vrijeme ovog svijeta koje možemo pronaći.

Andrea Husain Orlić
ANDREA Diplomirana novinarka, zadnjih 5 godina u PR-u, prije toga reporterka i voditeljica na radiju. Uglavnom se u životu drži one “ako ne znaš reći ništa lijepo, radije ne reci ništa”, ali ponekad ode i na onu drugu stranu. Suzni kanali joj se pune zbog dobrih filmova i životinja, a srce druženjima i putovanjima. Sve što radi u životu obilježeno je nekim zapisom, a trenutno joj je najveća inspiracija sin David.