ne dopustite nikad da radi pogrešnog sistema imate pogrešno dijete

I ne mogu, a da se ne osvrnem na događanja koja su se zbila u zadnjih deset dana. S današnjim danom koji nam je bio divan. Pun svih tih emocija, što smijeha, sreće, nestrpljenja… Odradili smo prvi dan škole i prvi dan vrtića sa asistentima.

Ono što je prethodilo ovom danu je bilo manje lijepo jer naravno da je sustav Lijepe naše ponovno zakazao po tko zna koji put. I istina je da smo trebali krenuti u vrtić kao i sva ostala djeca, ali eto nisu se mogli naći asistenti jer fali kadra.

I nije tajna da nam sustav prosvjete i obrazovanja zakaže baš na onima najranjivijima i nemoćnima – djeci s posebnim potrebama. I da onaj tko je pisao i donosio te zakone te ih još uvijek donosi ne zna ništa o takvom životu.

Empatija?

Inkluzija?

Ma pustimo na tren i tu empatiju nego zapitajmo se odakle ti pravo da nekome uskraćuješ ono što mu je po svim ljudskim pravima trebalo biti omogućeno? Odakle ti pravo da im oduzimaš ono što nam je svima dato, po svim zakonima fizike i, eto, duhovnosti, a to je mjesto pod ovim nebom gdje smo svi jednaki?

Nije mi žao što sam istupila javno i glasno, moja djeca su dobila asistente, zamislite u roku dva dana. Čuda se događaju, pogotovo u ovoj Lijepoj našoj.

Što je sa ostalom djecom s posebnim potrebama kojima je to uskraćeno, kojih ima na stotine danas jer je, eto, netko odlučio da će smanjiti broj asistenata.

I jer, eto, taj netko tko je donio taj zakon nema pojma o tome što to znači život s posebnim potrebama. I nije u našoj koži. Ali bitno je da takvi kroje sudbinu baš našoj djeci.

BITNO JE DA se donose reforme školstva pod nazivom Škola Života.

Kakav sarkazam.

I ne da pate samo ta djeca, nego i roditelji, učitelji, odgajatelji, svi koji su tu i prolaze kroz njihove suze i strahove.
I taj dječak koji je danas ostao sjediti ispred škole plačući jer nije mogao na nastavu bez asistenta koji mu je obećan.
I da takva slika danas kruži po svim društvenim mrežama i portalima i dnevnicima.
Slika Hrvatske danas, na najljepši dan kad naša djeca kreću u novu fazu života. Djeca koja su naša budućnost.

Eto ti slike zemljo moja.
I sa svakom novom bitkom dobiješ novi ožiljak, onaj nevidljivi što najviše boli.
I nije mi žao moje progresivnosti kako su je nazvali i što to nekoga ljuti i vrijeđa.

I da, vikala sam, digla se prašina. Danas su digli glas i drugi roditelji. Za njih, djecu s posebnim potrebama.

Jer nije ova bitka samo moja, to su naše bitke.
Za njihovo mjesto u društvu, a ne u sjeni društva, za njihovu jednakost, a ne život na marginama.
Žao mi je svih onih koji su ostali u sjeni, svih roditelja koji nisu znali ili nisu mogli ili se nisu usudili pustiti svoj glas.
Žao mi je svih onih koje je sustav zaboravio.

Tužna sam jer se svi nekako zatvorimo u svoje oklope i stojimo tu jer smo premoreni od svih tih borba sa sustavom, inkluzijom. Tužna jer sam shvatila koliko nas ima u istim noćnim morama, svi koji su mi pisali u inbox i zvali. U našem slučaju se pokazalo po tko zna koji put da nam je zajednica mama i roditelja jedna od najjačih u Hrvatskoj, jer onda kad sam to trebala stali su i pokazali da su tu.

Svi oni koji su pomogli u potrazi za asistentima za blizance na bilo koji način jedno veliko hvala.
Sve poruke i pozivi koje sam dobila iz cijele Hrvatske.

Hvala vam svima od srca.

I da se zna da ni ja sama bezbroj puta ne znam što radim i radim li to ispravno kad su oni u pitanju.

Znam samo da me vodi srce.

 

Ivona Grbešić
IVONA Single mama princeze Laure i junaka blizanaca Tina & Tonija. O njihovom šarenom svijetu piše na blogu No Ordinary Mom (http://noordinarymom.simplesite.com/).