škola ili ne?

pexels.com

Jeste li se ikada pitali kako bi izgledao vaš i život vašeg djeteta kada ono ne bi po propisu krenulo u školu s navršenih 6/7 godina i kada mu se ostatak života ne bi formirao oko školskog sustava? Jeste li ikada razmišljali kako postoje druge opcije od one poslati vlastito dijete u školu?

Možda u zemlji u kojoj živite i u kojoj vaše dijete odrasta ne postoje druge opcije ili su čak zakonom isključene, ali u Danskoj postoji izbor: izbor u kojemu ići u školu je samo jedna od mogućnosti. Da, dobro ste pročitali.

U Danskoj je zakonom dopušteno ne upisati dijete u školu, točnije po zakonu: «Sva djeca obavezne školske dobi imaju pravo na besplatno školovanje u osnovnoj školi. Roditelji ili skrbnici koji sami pružaju djeci obrazovanje koje može ispuniti ono što se obično traži u osnovnoj školi nisu dužni djecu podučavati u osnovnoj školi.»

Dakle osnovna škola je ponuda koja se može ili ne mora prihvatiti.

U svijetlu istoga ja sama već neko vrijeme hodam kao mačka oko vruće kaše u svom uvjerenju da osnovnoškolski sustav nije nužno najbolji sustav za svu djecu. Kao dio istoga moja sada prvašica već drugu godinu za redom stavlja svoju tešku torbu i svako jutro biciklom odlazi u lokalnu školu i vraća se istom rutom kući. Kada je pitate kako joj je tamo, odgovara dobro. Kada je pitate voli li ići u školu, odmahuje glavom. Ja nisam sigurna da sam spremna odlučiti ne za njezinu školu, ali sve više i više naginjem na tu stranu.

Prošle godine kada je početkom kolovoza kretala u 0. razred u koji ovdje djeca kreću sa (oko) šest godina, imala sam knedlu u grlu i težinu u želucu. Još se jasno sjećam kako su drugi roditelji ponosno slikali i stavljali slike svojih školaraca na socijalne medije i kako sam ja sama osjećala potrebu da je odvedem kući. Kada se tijekom vremena pokazalo da njezin školski život nije optimalan ja sam počela istraživati oko poduke kod kuće («homeschooling) i nepodučavanja («unschooling») i razmatrati opcije koje bi za nas imale smisla.

Onda su se životne okolnosti poklopile tako da smo neplanirano prodali tadašnju kuću i u trenutku kada smo se iz iste trebali iseliti, nismo imali riješeno stambeno pitanje, pa smo vođeni željama iskoristili stvorenu priliku i otputovali iz Danske na 3 mjeseca. Ono što se u tih 3 mjeseca dogodilo je nimalo začuđavajuće: preokret u svima nama. Pa osim što smo preko noći postali (pod)učitelji vlastite djece kod kuće, postali smo neplanirano i needukatori ili čak svjetski podučitelji («world schooling»).

A što je to sve zapravo uključivalo? Uključivalo je to da je naše dvoje djece, različite dobi, imalo poduku prilagođenu 100% njima, od dana do dana, onako kako su se one i mi za to osjećali spremni. U danima kada nismo radili iz udžbenika, učili smo u hodu: od ljudi, mjesta, prirode, od stajanja na mjestu, gledanja u zvijezde ili zrnca pijeska. Učili smo pričajući, zapitivajući, tražeći i ne uvijek nalazeći odgovore, ali to je ionako bilo manje važno.

Ono što smo mi odrasli iz svega naučili je koliko mnogo više naša djeca znaju i mogu kroz taj oblik (ne)školovanja, koliko je knjiško znanje manje važno u odnosu na ono stečeno o životu, nama samima i svijetu kojega smo dio.

Pa zamislite sada svijet u kojem djeca ne idu u škole zato što moraju nego zato što to oni sami odlučuju. Zamislite da mi njih pitamo i još bolje slušamo o onome što bi oni htjeli. Vjerojatno bi mnogi rekli da sam luda jer djeca ne znaju što je za njih potrebno i dobro, ali ja tvrdim da upravo oni to najbolje znaju.

Djeca nisu prazne ploče i od prvog trenutka postojanja oni su cjelokupne i potpune osobe kojima nije potreban odgoj, nego usmjeravanja, briga, ljubav i pažnja. Ako vjerujemo u njihove sposobnosti, oni će se uz našu pomoć razviti u onaj potencijal koji od početka posjeduju.

Uz školu ili bez nje, kako bi bilo slušati vlastitu djecu i prepustiti njima da znanje nađu tamo gdje im ono treba, a ne da znanje traži njih tamo gdje ga oni moraju primiti?

Ja još uvijek kontempliram, ali sve više i više naginjem nekim novim alternativnim putevima (za sebe i za svoju djecu) jer ne vjerujem da je rješenje (za svakoga) ono kako smo naučeni da (oduvijek) mora biti.

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.