tko se tu adaptira, a tko educira?

pexels.com

inspiracijo moja, nema te k’o sto eura

Ponekad si zacrtam temu o kojoj bih voljela pisati, no iza godišnjeg odmora na kojem toliko odmaraš i ništa ne radiš, inspiracije nema kao dijetnih namirnica kod bake na ručku. Međutim, pošto temu i savjete koje želim podijeliti s vama već očigledno imam, čim djeca zaspu i koncentracija se vrati, riječi naviru same. Naviru same kao suze majki đaka prvaka koje će ovih dana svoje prvašiće ispratiti u školu u velikom stilu, baš kao kakve putnike u daleku zemlju trbuhom za kruhom ili vojnike u rat. Naime, kao i svake godine u ovo vrijeme, golišave i sretne slike s ljetovanja polako zamjenjuju slike đaka prvaka, njihovih majki sa suzama u očima i viralni statusi podijeljenih emocija s adaptacija u vrtićima. No, kako vam misao o greški i reakciji ne bi zakasnila kao vlak hrvatskih željeznica, reći ću vam samo jedno; jer zašto bi učili na svojim pogreškama kada ležerno možete na mojima?! I ja sam jednom bila ta majka. Ta majka koja drami, tuli pred školom i teatralno maše na rastanku. Tu svu dramu projicirala sam na svoje dijete koje je u trenutku ulaska, bez obzira na to koliki kuler bilo, proživljavalo stres i tremu veću nego Karamarko tik prije govora u javnosti. Mnogi će reći da je to zbog novog perioda u životu, zbog toga što su sada veliki i odrasli, zbog toga što vrijeme leti kao one žene u reklamama za uloške… I u pravu su. To je njihova velika prekretnica u odrastanju, no isto tako, to je i normalan slijed događaja u životu. Nema potrebe za dramom i spektaklom. Želite li dramu, suze, ispraćaj i galu, otiđite s djetetom u kazalište. Kulturno uzdizanje je uvijek bolje od kulturnog sramoćenja. Kao što je normalno da vi idete na posao, tako je i normalno da se oni školuju kako bi jednom (kao i vi) išli na posao. Za to nije potreban plač, pljesak i trosatni ispraćaj. Tako samo stvarate stres i sebi i djetetu. Ako ipak netko vama plješće i plače pred poslom kada ulazite kroz vrata, ja se ispričavam i ovaj tekst onda nije za vas. Za sve ostale slijedi nastavak…

 

kad u vojsku kreneš pisat ću ti ja…

Ne znam sjećate li se te pjesme Magazina, no meni jedino to pada na pamet pri pomisli na prvi dan škole. Ne kažem da je prije bilo bolje ili gore. No, zasigurno je bilo jednostavnije. Danas postoji 1001 analiza, knjiga, filozofija i sindrom, te od svega radimo protokol i ceremoniju do te mjere da sve podredimo djeci, a poslije se čudom čudimo tim današnjim generacijama i njihovoj (ne)samostalnosti i (ne)uspjehu. Nisu krive generacije. Krivi smo mi. Krenete li s pisanjem zadaća i biranjem čarapa, vrlo lako ćete završiti birajući muža, ženu, auto, psa Flokija i posao. Karikiram, no dječju samostalnost time potičete otprilike koliko i McDonald’s sport i trčanje. Od previše izbora, olakšavanja, popuštanja i ugađanja djeca će u budućnosti u sebe biti sigurna kao pripravnik na praksi ili kao Papijeva kartica u mom novčaniku. Što im više serviramo, to su oni komotniji. Postoje dvije izreke koje ovo najbolje opisuju. Lopova čini prilika i na muci se poznaju junaci. Zato ne pišite svom djetetu zadaću jer dugoročno mu ne pomažete, već radite štetu. Iako ćete se u početku možda i osjećati kao junaci, niste. Pravi junaci bit će samo oni koji su svoju zadaću napisali sami. Svi ostali su prepoznali priliku.

 

tko rano rani, nije sam u klupi

Osim tekstualnih, ja zaista ne volim usporede. Pogotovo ne s prijašnjim generacijama, no ovu moram iskoristiti.

Kada smo mi polazili u školu, roditelj/baka/djed/susjed ili tko god je taj dan bio slobodan dopratio bi te do škole i pokazao vrata. Otad si u školu išao sam kao i svaki drugi klinac u tvom kvartu. Nosio si ključ oko vrata, torbu težu od prosječne vreće ličkog krumpira, a sendvič za užinu u foliji ostavljao bi miris u torbi još tjednima nakon pakiranja. Nije bilo suza na rastanku jer pobogu ideš u školu, a ne u rat. Nije se odobravalo izvolijevanje, ispisivanje, prebacivanje i ne sviđanje učiteljice. Naime, ona je bila tu da te educira, a ne da ti se sviđa ili ne sviđa. Ako si bio pričljiv i imao sreće, odmah si pronašao par i sjeli ste skupa prvi dan u klupu. A, ako si bio šutljiv kao ja, pa nisi – naučio si prvu lekciju u životu iliti drugim riječima- bolje biti sam nego u lošem društvu! Šalim se, tko rano rani, dvije sreće grabi( i kolegu i klupu.)

 

Kao što znamo, svako dijete je individua za sebe, te vjerujem da će se svi snaći najbolje što znaju i umiju. No, morate to prepustiti njima jer oni tako izgrađuju sebe same.

A što VI ipak konkretno možete napraviti kako biste im malo olakšali nadolazeće školske dane, slijedi kroz par savjeta:

 

  1. Opremu za školu kupujte pametno i kvalitetno, no bez pretjerivanja. Pepco i Offertissima odličan su izbor samo za određene stvari. Pastele i plastelin nisu te. Ukoliko ne želite da rad vašeg djeteta nalikuje akvarelu, ako je tehnika uljena pastela, preskočite ih u širokom luku.

 

  1. Ne potičite dijete da sjedi kao štreber u prvoj ili zadnjoj klupi jer je ta kul. Svako dijete je drugačije i sjest će gdje mu najviše odgovara. Vi ste svoje odsjedili.

 

  1. Isto vrijedi i za dodatne aktivnosti. Ako dijete pokazuje interes, držite se jedne ili dvije aktivnosti maksimalno. Želite aktivno i ambiciozno dijete, a ne robota. Aktivnosti birajte s djetetom prema preferencijama, ali i prema mogućnostima. No, kao što rekoh – nismo svi isti, pa niti će bucka biti sretna na baletu, niti Einstein na nogometu.

 

  1. Prijatelje biraju sami. To što s određenim roditeljima niste kliknuli, ne družite se i ne pijete kave u lokalnoj birtiji ne smije kočiti vaše dijete u odabiru svog društva. Osim toga možda je dijete normalnije od roditelja. 😂

 

  1. Škola nije natjecanje, te ako vaše dijete ima četiri iz hrvatskog ili tri iz matematike to nije zato što vas učiteljica mrzi. To je zato što vam dijete nije naučilo ili bilo spremno za taj sat. Iako će vam se činiti kao da jest, to nije smak svijeta. Nismo svi matematičari, a nismo ni pisci. No, iz škole svi izađemo s osnovnim znanjem čitanja i pisanja. Skoro svi. Neki još uvijek pišu sumljam.

 

bez knjige nema nauke, a bez odgoja bontona

Kako svu slavu teksta ne bi odnijela knjiga i nauka, evo po koja mudra i za adaptaciju u vrtiću. Ne kaže se bez veze kako su prve tri godine života najbitnije. To je period kada oni usvajaju i upijaju sve živo, skoro jednako dobro kao moj tepih kada djeca prolijevaju iz čaša na nedjeljnom ručku. Stisnete li sada i surađujete li s tetama vrlo je vjerojatno da će pubertet proći bezbolno. Iako je edukacija iznimno važna (pronađi primjer sumljam u tekstu), smatram da se u zadnje vrijeme (pre)više pažnje pridaje obrazovanju, a premalo odgoju. Naime, visoko obrazovana osoba s premalo ili nimalo odgoja opasna je za društvo. Ukoliko vam nije jasno na što ciljam, zatvor u Remetincu pravi je primjer istog.

 

kako zračiš, tako privlačiš

  1. i osnovni savjet oko ostavljanja djeteta u vrtiću je ovaj: Ako dijete na adaptaciji plače, gledajte to s pozitivne strane. To znači da je jako povezano s vama, te da mu je doma lijepo. Ono samo treba mjesec, dva da shvati da mu je u vrtiću također lijepo. A ako ne, da mu je to obveza. No, ako vi plačete svom djetetu šaljete krivu poruku. Stoga, idući put kada suza krene sjetite se mene i toga da vaš baby vrlo vjerojatno misli gdje me to ova moja mater ostavlja ako i njoj suza suzu goni, nabaci osmijeh, pozdravi i zatvori vrata! A, onda na dvorištu plači do mile volje.

 

  1. Nama je teže nego njima. Otprilike prvih pet minuta dok ne naručimo kavu. Ili gin. Ovisi je li adaptacija prije ili poslijepodne.

 

  1. Poštujte tete. Odsad su one sastavni dio vaše obitelji jer ipak u prosjeku deset sati dnevno provode s vašim djetetom.

 

  1. Donesi potrošni materijal, iako nije obavezan. Ako si pritom iz Zagreba, ne žali se na Bandića jer potrošni materijal nije za njega, već za tvoje dijete. Njemu ako se crta, papira ima.

 

  1. Priznaj pogrešku. Tvoje dijete je doma možda divan mali mirišljavi anđeo, no kaže li teta da mali anđeo grize drugu djecu, vjeruj slijepo. Ona to zasigurno nije izmislila iz fore, već je vrlo vjerojatno tako.

 

  1. Djeca navike od doma prenose u vrtić, pa pripazite i na to. Ljubite li svoje dijete u usta, poželjno mu je objasniti da se to ne radi s drugom djecom. Ukoliko to ne napravite Katino, Marino, Ivino i moje dijete nakon toga imaju potencijalni laringitis i/ili šarlah.

 

Sad kada smo lijepo razjasnili tko se to educira, a tko adaptira, kako bez knjige nema nauke, a bez bontona pristojnog i finog čovjeka – obrišite maskaru i potoke ispod očiju i vratite se poslu kao što se vraćate rasprodajama! Vi ste primjer vašem djetetu, a ono je slika i prilika vas.

Stoga…Želim vam uspješnu adaptaciju, edukaciju, odgoj i život. Trudite se i volite, koliko vi, toliko i oni. No, ponekad (ali samo ponekad) je OK izabrati i lakši put. Jer

ako imate osiguran besplatan taxi prijevoz zasigurno nećete ići pješke. Niste ludi 😊!

Ana Vladušić
Zovem se Ana. Čudan sam spoj opuštenosti i control freaka, pa uglavnom više bitki vodim sama sa sobom nego s obvezama i obitelji. Skoro sve u životu dijelim na neodgodivo i na “neće svijet propasti”. Najbolje funkcioniram pod pritiskom, a da nemam djecu vjerojatno bih i dalje gledala 5. sezonu neke serije, te pizzu smatrala toplim obrokom. U Insta mama svijetu sam nešto duže od trajanja prosječne trudnoće slonova, a počela sam kao mama blogerica. Pišem pod nazivom latinoamericAna, iako od latino imam jedino muža- Papija. Imamo troje djece u tri različite faze rasta i razvoja, te psa Mey koji teži više od sve naše djeca zajedno. Na Instagramu me možete pronaći pod vrlo originalnim nazivom, mojim imenom i prezimenom- @anavladusic 😂, a ako ste stekli dojam da sam zanimljiva i zabavna, krivi je, no pomoći će da pročitate još koji moj tekst ovdje…