moja borba s napadajima panike

unsplash.com

Sjećam se prvog. Bio je kao katastrofa. Velik, strašan, došao je naglo i za sobom ostavio milijardu pitanja, straha i osjećaja da ti život izmiče smislu i kontroli.

Napadaji panike bili su nešto što sam vidjela samo na filmu. Nisam čula, vidjela ili slušala o tome više od rečenice “imam napadaje panike, pijem lijekove”. Dublje i dalje od takvih izjava ne ideš, ne pitaš, ne želiš nikome kopati tamo gdje ne znaš pomoći.

Ono što je važno znati je da to nije ništa neobično i da se događa mnogim ljudima. Ja to nisam ni znala ni prepoznala, a kasnije se ispostavilo da je razgovor, znanje i razumijevanje ključno. Također, ako se osjetite toliko loše da ne možete funkcionirati i bojite se da nećete uspjeti sami, postoji liječnička pomoć, i da, ozbiljno se tretira, ako je to za vas bolja ili jedina moguća opcija.

Ja ću ostati u sferi osobnog iskustva i nadati se da će mnogima biti dovoljno, za početak, sama svijest da niste sami. I neću lagati, meni je ovo bilo vrtoglavo teško iskustvo. Kako je i kad počelo? Do čega sam došla introspekcijom nakon što se sve počelo strmoglavo odvijati?

View this post on Instagram

Svaki period problema, period u kojem njegujemo "bolesti" nazivajući ih "svojima" i poistovjećujući se s tim REZULTATOM a ne uzrokom niza naših nesretnosti, period je u kojem živimo onaj dio života koji nas vodi u osobni rast. . Dani u kojima ništa ne sjeda na mjesto, u kojima imamo logična objašnjenja za "eto takav je život", zapravo tom rečenicom govorimo SEBI "ne da mi se", "ne znam što bih i ne želim". . NIŠTA vani ne uzrokuje naše loše osjećaje, periode u kojima ne vidimo, ne želimo čuti ili se suočiti sa vlastitom istinom. . Umjesto toga primjećivat ćemo kako u okolini nešto ne valja, kako nam se tu i tamo zalomi loš dan ili su ljudi raznolika masa od koje se ponekad treba zidom ograditi i to treba znati, treba se znati izvlačiti, znati prepoznavati, znati kalkulirati. . A što AKO nam dolaze baš oni koje trebamo, da učimo, vidimo i razumijemo da je to ono što dajemo, ono čemu se izlažemo i ono što predstavljamo? . Jer… "tko se mača laća….." . Biti odgovoran znači prihvaćati i razlučivati istinu, znati pihvaćati posljedice načina života koji smo odabrali jer žaleći se na druge tražimo SUOSJEĆANJE i ispunjavamo rupu nesigurnosti. . Ne? . Period oblaka zamjenjuje Sunce, period mladosti, starost, period zaljubljenosti ljubav, period nepovjerenja, povjerenje. . Kad pomisliš da li je susjeda briga što je tvoja trava zelena, odgovor je da je njega briga što ti misliš o njegovoj travi i nema vremena misliti o tvojoj.. . potraga za empatijom, poistovjećivanjem i saznanjem da "nismo jedini" najveća je potraga neistraženog ega koji traži prihvaćanje. . GET. YOURSELF. BUSY. GET. BUSY. BUSY. BUSY BUSY. Do your work, do your job, do your moving, do yoga, do walk, just get busy! .

A post shared by 🌿🔸 Yoga Place 🔸🧘🏻‍♀️ (@yoga_place_vt) on

U drugoj sam se trudnoći počela jako brinuti.  Naravno, to je nešto potpuno normalno i prirodno za svaku majku. Što će biti s mojom prvom djevojčicom, emocionalno pa onda s pažnjom koju joj pružam, što će biti kad odem u bolnicu, vratim se s bebom kući? Onda, pomalo sve više oko zdravlja djece, mojeg zdravlja, snage i mogućnosti i hoće li one biti u stanju zadovoljiti sve moje i potrebe moje obitelji. Tako, pomalo, ali vrlo vjerojatno puno previše za moj sistem, postajala sam anksiozna bez da sam shvatila o čemu je riječ i da se moje tijelo u ovom trenutku ne može samo boriti protiv tih osjećaja jer ima drugog i važnijeg posla koje ga čeka. Porod, oporavak, prilagodba i najvažnije od svega balansiranje uz obitelj.Nakon poroda koji je, srećom, prošao i brzo i dobro, osjetila sam olakšanje. Ali samo na kratko.

Kad se sve “smirilo” i ja sam otpustila strah i brigu, kad je sve “sjelo na svoje mjesto” i razina kortizola (hormona stresa) pala, u meni se pojavio strah i panika koje nisam poznavala. Da napomenem, ne postoji nikakav konkretan traumatičan razlog ili događaj kojeg sam svjesna u mom životu da bi ovo “potaknuo”. U bezrazložnom trenutku, na bilo kojem mjestu, počela sam osjećati nemoć. Prvo kad ne bih mogla disati, kretati se ili bih se počela tresti i osjećati da ću pasti u nesvijest. To se nije dogodilo, ali simptomi su se počeli izmjenjivati i pojačavati svakim danom. Ponekad bi se događalo kada bih ostala sama s djecom i osjećala bih takvu nemoć i strah jer sam ih morala okupati i nahraniti, a “sama” sam. Tada bih sjedila skoro paralizirana kraj njih u kadi dok sve ne bi završilo, ruke bi mi trnule, glava zujala, srce lupalo, osjetila bih naglu mučninu, u očima bi mi se crnilo, tutnjala bi mi glava, a ja bih samo panično prebirala po glavi hoću li ostati živa i hoću li uspjeti s njima do kreveta.

Ponekad bi se dogodilo u noći kad bih se probudila dojiti ili nunati bebu. Nekad bi me samo probudio osjećaj lupanja srca. Nekad u dućanu ili u autu. Trajalo bi satima, noću, do jutra kad bih se morala ustati i funkcionirati. Uglavnom, vrijeme, mjesto i jačinu nisam mogla birati. Trnjenje ruku i nogu, bol u prsima, zujanje, pištanje, naleti vrućine, teško disanje i umor postali su dio moje svakodnevice,a ako bi i bio period mira ja bih razmišljala kad će se ponovno pojaviti i strahovala da će to biti negdje u javnosti dok su moja djeca prisutna.

Sve što sam “dobila” kao odgovor na svoje tegobe bilo bi “proći će, to je normalno, tako je bilo i meni, nije to ništa”. Ali meni to nije bilo od pomoći. Vjerovala sam da sam u osjetljivom razdoblju koje je apsolutno svima teško i nitko ne može znati i predvidjeti koliko suza, snage i pomoći trebamo, ali ja osobno nisam više mogla funkcionirati.

Sve pretrage, liječnici, od neurologa, kardiologa, psihologa, pokazale su i rekle da je “sve u redu”. Ponudili su mi lijek od kojeg ću lakše spavati, podići razinu serotonina no uzrok i okidač nisu pronašli. I ne krivim ih. Trebalo bi puno vremena i više angažmana od dva ili tri bolnička pregleda. Ja osobno to nisam htjela tako. Krenula sam u borbu i potragu. Borbu sa usponima i padovima, kad bih mislila “hej ovo ništa ne funkcionira” i kada bih uspjela prorijediti napadaje.

Metode koje su meni pomogle, možda nekome skrate ovaj put ili ga uspiju spriječiti. Ono što sam ja htjela je da prođe, da se smanji, da nestane, a ono što sam dobila išlo je polako i danas znam da je važno biti strpljiv, vjerovati u PROCES, jer nema magičnog trenutka oslobođenja tako lako i brzo. U proces u kojem nam u životu ide lijepo i ružno zajedno, kao i u svakom danu i iako je teško i uz drage osobe, koje vas mogu i žele podržavati, iako ste vidno emocionalno u velikom kaosu i vrlo često “niste vi”, mijenjate raspoloženja i mišljenja češće nego čarape. Osobe koje mogu razumijeti i vidjeti kako se svaki dan mijenjate, borite, kako je život ciklus u kojem prolazimo i život i smrt kroz velike događaje, tragedije ali i sretne trenutke, ALI svatko na svoj način. Strpljivi u stjecanju povjerenja u svoje tijelo, svoj život i smisao, kroz riječi, kroz buđenje, kroz malene korake koji će vam se u početku činiti tako beznačajni.Svaki dan pokušajte ponoviti sami sebi da si vjerujete iako možda ne znate što to znači. Iako se možda čini kako je sve u redu u jednom i istodobno osjećate da propadate duboko u overthinking i overemotional stanje u drugom trenutku.

Dozvolite si da budete jako tužni, nesretni, povrijeđeni i strašno krivo shvaćeni. Ako drugima dozvolite da pogriješe, s vremenom će se i vaše tijelo i emocije poistovjetiti a tom empatijom.

Dozvolite si biti razočarani u svoja očekivanja, u sitnu svakodnevnu rutinu koju niste uspjeli održati. Dozvolite da se mijenjate i pokušajte prihvatiti stvari kako dolaze. Trudite se biti svjesni, a to je isto vježba, i ide polako, da se u svakom trenutku ne prepuštate i ne poistovjećujete s potrebama koje vaše tijelo traži, radije odustanite taj jedan put od žaljenja ili negodovanja ili nekog sitnog zadovoljstva koje bi vam trenutno olakšalo. I koliko god bilo teško, koliko god bili “sami”, koliko god bilo besmisleno, pomalo, uz promjene od uobičajenih ponašanja na koja ste navikli kod sebe promijenit ćete, nadam se i način na koji vaše tijelo doživljava, između ostalog, strah i paniku.

Meni je pomogla introspekcija, istraživanje i promatranje umjesto vježbanje i tehnike koje su mi se činile ukalupljene. Promatrala sam kako razmišljam i postala istraživač, meditacija koja je bila osvještavanje toka misli, bez da nešto mijenjam i očekujem.

Prestala sam se grčevito držati za rezultate i vježbala sam tijelo polagano vjerujući da će kroz neko vrijeme samo pokazati i otvoriti čak i fizičku bol i lijepe i ugodne situacije bez da ja kontroliram i planiram.  Na kraju, nije mi trebao samo zagrljaj ni lijepa riječ jer to zbilja ne bi pomoglo. Trebalo mi je racionalno i vrlo strogo dati do znanja “hej, izvoli se potrudi, budi odrasla i prestani očekivati”. Potraži pomoć.

Ne bježim više od boli iako ju osjećam i bojim se, bojim se što donosi splet životnih istina, ali znam da me moje iskustvo naučilo, motiviralo i vrlo često pomislim, spasilo od inercije i lijenosti u brizi oko sebe same.

To je moj početak. I kraj. Borba traje koliko traje. Svakome drugačije, ali ima načina. Nadam se da će svaka žena pronaći svoj, ali da ćete pokušavati i ponekad razumjeti i ono što vam se možda u ovom trenutku i ne sviđa, ići za sebe i sa sobom taman i na kraj svijeta i znati reći “ne mogu”.

Polagano prema sebi jer, zapravo, niste sasvim same, znajte da uvijek u noćima i danima negdje neka “takva” misli na vas i razumije.

Korana Kolec
KORANA Mama dvije djevojčice Lane i Ruže, kći, supruga, yoga teacherica i improvizator. Obožavateljica univerzuma i istraživačica. Kontradiktorna i rob navike, uvijek u procesu promjene. Ponekad stroga dosljedna mama, više puta mama u kaosu bez plana.