ne baš tako opuštena mama

 

unsplash.com

Gledam ih. One nisu ni svjesne mog pogleda, još manje ljubomore koja viri ispod predimenzioniranih naočala. Razmišljam koliko su samo hrabre i opuštene tek tako se pojavljivati bez gomile dodatne opreme?! Samo s djetetom i osmijehom na licu, u potpunosti neopterećene. Pogledam sebe, a moja Yoyo karavana izgleda kao netom pobjegla iz ciganske mahale. Pomislim na vrijeme provedeno u kalkulaciji najbolje torbe koja je u stanju primiti svu silu (ne)potrebnih stvari koje uporno vučem za sobom i dovoljne širine kako bi obuhvatila moj prijenosni ormar u kojem vozim dijete, kako se ne bi prevrnula onog časa kad izvadim čedo iz njega.

Moja potreba za kontrolom svega što diše, pluta i lebdi se pojačala s danom kad sam postala mama. Sva neopterećenost života je završila tim prvim krikom u trećem boxu bolnice u Vinogradskoj, nešto prije ponoći jedne hladne zime. Ponovno se moje dijametralno suprotne strane osobnosti isprepliću: preodgovorni kreativac koji nikad neće zeznuti dogovor ili ne daj Bože, prekršiti riječ pa makar crkla za njeno ispunjenje. Avanturist koji će prvi skakati s mosta, aviona, isprobati sve što život pruža ali tek nakon što moje kontrolersko oko provjeri svaki detalj i odobri svaku nepotrebnu sitnicu. Ona koja dopušta djetetu da jede s poda, proba blato i pijesak, pušta ga da se malo udari od stol jer će drugi put paziti kako će prolaziti, koja nikad nije sterilizirala i pridržavala se tablica prehrane sa stranica brižno prikupljenih knjiga; dok s druge strane ne odlazi iz kuće bez torbe veličine presavijenog šatorskog krila jer „Nikad ne znaš što će nam trebati“?!

Tako naša torba za pelene, koja se nikad ne skida s kolica da ne bi slučajno izašla i zaboravila ju, sadrži baš sve potrebno omanjoj grupi djece. Nekoliko pelena jer eto, što ako tijekom zamjene on slučajno isprlja i drugu, i onda opet u kratkom roku napuni i tu drugu i ja moram ići kući jer nemam više pelena?! Bez tri ne izlazim iz kuće! Tu ne računam podlogu za presvlačenje, naravno i vrećice za bacanje pelena. S vremenom sam malo popustila pa izlazim samo s jednom dodatnom odjevnom kombinacijom, inače je prije i to bilo u množini. Dodatne čarape. Njemu dva para, meni jedan. Njegov jedan standardan rezervni, a drugi nam je oboma ako završimo u nekoj od igraonica pa da odmah pri ruci imamo čarape. U Hrvatskoj sam uvijek imala još jaknicu i kapu, bez obzira na godišnje doba. Moj muž je presretan da sam odbacila barem taj dio preselivši se u tropske krajeve. Doduše, tek nakon dva tjedna debelo ustvrdivši da u Singapuru baš nigdje nema potrebu za jaknom na plus osamsto stupnjeva i prosječnom vlagom od 80%! Tako da su jaknica i kapa ostale u ormaru. Preživjela je samo jedna tetra pelena koja i dalje krasi našu torbetinu. Ej, što ako zaspe u nekom klimatiziranom restoranu ili shopping centru, a ja ga nemam s čim ogrnuti s obzirom da sam izbacila jaknicu iz THE torbe?!? Još nijednom mi ta ista pelena nije zatrebala, osim jednom za brisanje tobogana nakon kiše, ali što znaš. Možda jednom stvarno zaspe u shopping centru, a ja ne budem imala tetru da ga pokrijem i dijete se prehladi prije nego što dođe Svizac i zamota čokoladu u omot?!

O plejadi papirnatih proizvoda neću ni govoriti. Vlažne maramice za donji sprat koje se nalaze u neseseru (da, torba sadrži i neseser, niste valjda mislili da je tako jednostavno?!), vlažne za ruke, suhe za sve. I još jedan paket u gornjem džepu, nadohvat ruke.

Ako vam ne daj Bože zaboli dijete negdje van kuće, najbolje vam se naći u mojoj blizini jer komotno na kolica mogu staviti znak za pokretnu ljekarnu. U tom slučaju ćete biti sretni da sam tu, jer gle čuda, imam sve! Lupocet je neizostavni dio, skupa sa špricama. Barem dvije, jer što ako jednoj nešto bude. Ako se isprlja, zaglavi ili, nastavi niz… Ako dijete nešto zaboli dok smo vani, ja imam lijek u tren oka! Uz sirup tu su i ampule za nos jer eto, sve polazi od nosa i što ako mu se nos začepi, a ja baš tad nemam fiziološku?! Gel za zube. I to ne jedan, dakako. Onaj prirodni u obliku olovke ako se radi o manjoj boli i onaj jači u tubici ako se bol pojača. Naravno, putna ljekarna sadrži i tablete za moju glavu, jer eto, tko bi rekao da me često boli glava od ovolikog kombiniranja?!

Šešir i sunčane naočale su toliko postale sastavni dio kolica da se nekad pitam jesu li došle uz njih kao dodatna oprema. Također, uvijek i baš uvijek nosim kremu sa zaštitnim faktorom i mali ručni ventilator. Gle, nije da baš uvijek hodamo po klimatiziranim shopping centrima u kojima će dijete možda zaspati. Kad se vozi po vrućim ulicama, potreban mu je ventilator!

Konfekciju smo više-manje prošli, vrijeme je za hranu. Tu si tek dam oduška! Iz kuće ne izlazimo bez zdjelice brusnica koje mali tamani brzinom kojom ja jedem čokoladu, čitaj: NESTAJE POGLEDOM.  One su nam svojevrsno mito za sjedenje u toj pokretnoj kući, stoga su obavezan dio inventara. Najčešće imamo i zdjelicu s mahunama koje su snack br.2 po hijerarhijskoj ljestvici ovog malog obligusca. Da ne bi sve bilo slano, nađe se tu i pokoji keksić. Malo više keksića. Onih čokoladnih, običnih. S punjenjem i bez. Mekih i tvrdih. Da se nađe, ako ne bude htio jesti jednu vrstu da ima i drugu. I treću. I četvrtu. Najčešće se tu nađe i neka banana jer, bolje da jede bananu nego keksiće. Uz sve, tu su još barem dvije kašice u vrećici ako gospodin ne bude htio ništa od navedenog. Koliko je ovo glupo i nepotrebno govori činjenica kako srećom, imam dijete koje jede sve. Gdje god dođemo, on jede. Kinesku, libanonsku, azijsku, zapadnjačku. Što god navedeš, u koji god restoran, kiosk, trgovinu ili bilo što svratiš, on će naći nešto za jesti. Čak štoviše, jede puno toga što moji vršnjaci nikad nisu ni probali. I sve voli, sve mu je fino. Zašto onda pobogu paničarim ako nemam uza se dodatnih 2000kcal ?!

Još uz sve to imam i poseban način organizacije navedenih stvari po, samo meni znanoj logici. Marie Kondo je mala maca za mene! Iako nisam sigurna graniči li moja opsesija organizacijom opsesivno kompulzivnim poremećajem ili samo pretjeranom organiziranošću. Kako god, mislim da moj muž jedva čeka da ga se riješim jer i njemu namećem svoje standarde koji se često mijenjaju, pa svako nekoliko dana mu prezentiram kako održavati stvari organiziranima u kolicima kao da se radi o svjetski važnoj temi. Također, svako par tjedana revnije i s većim žarom od prezenterica Zeptera, prezentiram mu novi i bolji način organizacije dječjih stvari, jer uvijek ima mjesta za poboljšanje, a moj mozak nažalost uvijek smišlja nove načine. Jadan, svako malo me pita „Gdje nam po novom stoji….“ . Ne trebam ni napominjati poglede ljudi kad je moj muž na ljetovanje u hotel s pet zvjezdica iznio usisavač jer je Uraganu malo nos malo curio, a ja sam imala osjećaj da mu mali mobilni inhalator/aspirator neće biti dovoljan, pa sam inzistirala na nošenju usisavača, na veliku radost svog muža.

Jedan dan sam bila u parkiću i ponovno ih promatrala. Nasmiješene, neopterećene organizacijom pretinaca njihovih torba na kolicima kojih zapravo nisu ni imale. Pogledala sam ponovno svoju YoYo karavanu i odlučila ju rasteretiti. Sebe rasteretiti.

Mislim da je vrijeme da od organizacije pretinaca pređem na organizaciju onih u svojoj glavi i prepustim se malom neredu. Na kraju krajeva, nije nikog ubio. A moje kombiniranje meni neće donijeti baš ništa osim šake sijedih do sljedećeg rođendana.

Od ogromne torbe koja je krasila kolica ostali smo na malenom dječjem ruksaku. Mali korak za čovječanstvo, ogroman za moju kontrolersku glavu. Nemamo svu silu stvari koje smo dosad vukli za sobom i još nam nijedna nije zafalila. Imamo pelenu i rezervu odjeću. I brusnice, dakako. I nekako se čini lakše živjeti. Mobilni smo, kolica sklopimo u sekundi ako naiđemo na neku prepreku, a ja sam u svojoj glavi nekako uspjela riješiti da smo okruženi trgovinama, pa i ljekarnama u koje mogu utrčati u sekundi ukoliko bude potrebe. Tako je, teškog srca je Lupocet izletio iz torbe.

Umjesto na vječno kontrolerskoj, nastojim prijeći na opuštenu stranu. Zasad mi se sviđa.

Još jednom, on je taj koji uči mene živjeti, ne ja njega.

Drukčije, opuštenije.

Od sveg sadržaja na kolicima najbitnije da imam jedan. Onaj  koji nikad nije organiziran, vječito umrljan nekom hranom koju je maznuo usput.

I brusnice, dakako! Za ostalo ćemo lako.

Maja Šantić
MAJA Mama dječaka koji mrzi spavati, preslatkog uragana zvanog Noa. Supruga svjetskog putnika zbog kojeg živi #braknadvakontinenta , kćer najboljih ljudi na svijetu. Kreativac koji nikad ne miruje, vječni optimist, ovisnik o kavi i klaustrofobičar najgore vrste.