iskreno

unsplash.com

Nije lako priznati da nam je ponekad teško. Mislim da je to zato što živimo u ovom ludom vremenu insta sreće, kada sve “gori” od  lijepih boja, širokih osmijeha i sređenih kuća, kada više percipiramo vizualno, a manje intuitivno. A ako si često u takvom okruženju, osjećaš se kao da griješiš ako ti nije dobro. 

Kada sam nedavno na svojoj insta(sretnoj)stranici podijelila kako sam umorna jer smo dragi i ja već tri tjedna sami na moru sa svojom kćerkom bez ikakve pomoći baka, djedova, teta i ostalih, javilo mi se nevjerojatno puno žena. Neke su podijelile svoja iskustva, neke su poslale virtualni zagrljaj podrške. Iskreno da vam kažem, osobno nisam fan pretjeranog otkrivanja na društvenim mrežama. Na mom instagramu nećete saznati kako izgleda naša dnevna soba ili gdje pijemo kavu, nećete saznati koje je pelene Korana koristila niti kad je iz njih izašla, nećete zapravo ni znati kako ona u potpunosti izgleda jer vam nikad nisam dala cijelu sliku. Takvi smo jednostavno moj dragi i ja, ne želimo dijeliti baš sve. Ali sam taj dan imala potrebu napisati da sam umorna i da ima trenutaka kad mi treba pomoć. Zbog tog svog nedavnog posta, zbog toliko odgovora i povratnih informacija, shvatila sam da nam fali iskrenosti. Ne iskrenosti u smislu koji usisavač koristim i koliko puta u danu brišem svoje dijete posebnim ekološkim maramicama, nego iskrenosti koja će nas, majke, povezati. 

Dopustite mi da sada budem malo iskrena i ranjiva. 

Evo baš danas je moje dijete, valjda zbog umora, ne znam, plakalo u autu 45 minuta. Prije toga je histerizirala na ulici, ni sama ne znajući što želi (hoće li obući bijelu haljinicu ili ostati u gaćama), dok smo dragi i ja cijedili kapljice znoja sa sebe i pokušavali zadržati prisebnost pred lokalnim vatrogascima. (Možda smo ih trebali pozvati da interveniraju. Hladan mlaz vode mislim da bi svima pomogao.) U autu je vrištala, pokušavala izaći iz sjedalice, na trenutke me molila da joj dam ruku, a zatim me snažno gurala od sebe. Nježnim glasom bi rekla “Evo bit ću dobra, mama”, a tri sekunde poslije bi opet cendrala i cmizdrila. Moj zagrljaj nije upalio. Ni poljubac. Ni stisak ruke. A kamoli prijetnje ili vikanje. Suze su mi poskrivećki išle dok sam razmišljala što sam napravila krivo. Okrenula sam glavu na drugu stranu i pitala se jesam li toliko loša mama da ne znam smiriti svoje dijete. I kako je uopće došlo do ovakve situacije. 

Kada ju je napokon umor slomio, zaspala je i još jecala u snu.

View this post on Instagram

Tri tjedna smo na moru sami nas troje. I dok netko čuje samo “tri tjedna na moru”, oni koji imaju dijete znaju što to znači. Tri tjedna bez bake i dede, tete, prijatelja, vrtića i crtića. S tim da naše dijete ne spava popodne (malo ubije oko u autu dok se vozimo do plaže) i navečer ne zaspi prije 10. (Zato imam prljavu i slijepljenu kosu od soli, podočnjake do poda i umorni smiješak.) Ponekad mi zaista treba samo sat vremena da ne moram gledati okolo gdje je otrčala, da ne moram pjevati baby shark, da ne moram ništa pričati i misliti. Za sve one mame i tate koji pored sebe nemaju bake i dede, tete čuvalice i ostalu vojsku pomagača – SVAKA VAM ČAST!! 🙌 Nije lako stalno biti na raspolaganju, dobrog raspoloženja, pozitivne energije, stalno u određenoj vrsti koncentracije. Jesmo na odmoru od posla, ali roditelji, zapravo, nikad ne odmaraju. #momstruggles #momproud #momtired #tiredmoms #supermamehr #jasamsupermama #truemotherhood #sunsetpic

A post shared by Pc (@petra.cicvaric) on

Proživljavate li i vi ponekad isto? Imate li i vi trenutke kad pomislite da ćete nekako, slučajno, nepažljivo, nenamjerno nešto sje***? Proživljavate li trenutke kad bi samo digli ruke u zrak i rekli “Ma ja ovo više ne mogu!” I znate li u sebi zvati mamu da pomogne, iako znate da je 800 kilometara daleko?

Uglavnom, ja ponekad proživim takve trenutke. 

Imam trenutke kad okrenem glavu na drugu stranu i pustim suze da se otkotrljaju. Imam i trenutke kad mi kroz glavu prođe misao da nisam dovoljno dobra majka. I trenutke kad se osjećam preumorno, prejadno, pre sve loše i da mi jednostavno treba da se odmorim.

Danas su bili takvi trenutci. 

. . .

Možda sam samo  ja trebala danas biti iskrenija sa samom sobom, ali htjela sam podijeliti ovo i s vama. Mislim da je u redu da imamo i takve trenutke i mislim da je u redu da to s nekim podijelimo. Kada dijelimo sreću, ona se podupla. A kada s nekim podijelimo one teške trenutke, nešto se u nama olakša. Otpusti. I lakše se diše. Možda to nekome čak i pomogne da se ne osjeća usamljeno.

Mislim da sam upravo napravila mjesta za nove, vesele trenutke.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.