kradljivci sreće

pexels.com

Sjedim u plićaku i gledam zrnca pijeska na žalu. Kako ih more miluje. Godinama oblikuje. Oštre rubove brusi i pretvara u oblutke. Oblikuje li tako vrijeme i nas ljude? Ili nas ponekad lomi na komadiće rasute u vremenu i prostoru? Kažu da se ljudi s vremenom mijenjaju, povećavaju i produbljuju svijest o vlastitom postojanju i prolaznosti života. Spoznaju nove stvari, prihvaćaju neka drugačija mišljenja i perspektive. Kažu i da se upravo u ovoj eri odvija najveće duhovno buđenje čovječanstva. S druge strane, razvoj društvenih medija i njegov globalizacijski učinak podloga je za uspoređivanje naše realnosti sa životima stotinama drugih. Zavirivanje u tuđe pospremljene stanove i odjeću koja je zadnji modni krik sezone, ispunjene živote bezbrižnim osmjesima i vjetrom u kosi hrana je frustracijama i osjećaju manje vrijednosti. Kako to uopće nastane? Ta žudnja za tuđim boljim? Idejom da je tuđe nasmijano ispeglano uistinu i sretnije?

Nastane već od prvog našeg udaha. Odgoj i sazrijevanje jedan su od najmoćnijih procesa čovječanstva. Biće rođeno da osjeti i doživi iskustva kreće u svoju najvažniju pustolovinu vođeno unutarnjim osjetilima i emocijama. Roditelji s vremenom pokušavajući odgojiti dijete, naravno želeći mu sve najbolje, usmjeravaju  njegovu osobnost u neki njihov zamišljen “kalup”. Iz straha, želeći djetetu budućnost skrojenu prema odavno utvrđenim pravilima i standardima, odgajaju se djeca da budu “netko i nešto”. Upravo taj fazon dovodi do toga da ljudi rade poslove koje ne vole, što postoje brakovi koji ne funkcioniraju, prijateljstva koja to nisu i namrštena, umorna lica. Djeca stasaju u ljude koji su skrojeni prema tuđim mjerama. S godinama postaju isfrustrirani i ogorčeni jer su izgubljeni u tuđim snovima i idejama.

View this post on Instagram

Kaže naš frend Rumi: "Yesterday I was clever so I wanted to change the world. Today I am wise so I'm changing myself." Znate ljudi čitaju i pišu fraze i citate. Nasmijani i lepršavi. Okrenu se, sjednu na kavu, pa redom: istračaju, prigovaraju, zamjeraju, jadikuju. Načmrđeni, frustrirani, sivi i gorki iznutra kao talog loše kave. Tako dan za danom. Prođe život kiseo ko limun. Stvarnost oko nas je takva kakva jest. Dok mi svjesno ne stavimo roze očale makar pet minuta i ne nasmijemo se iskreno od srca, neće se ni nama svijet nasmijati. Svijet je ogledalo, kad se u njega zagledaš, vidiš sve ono što u sebi nosiš. #mama #mumofthree #mamablogerica #jasamsupermama #motivation #inspiration #rumi

A post shared by Croatian food & health stories (@katarina.perutina) on

Mala bića mali su ljudi koji imaju svoje želje i ideje. Sazrijevanjem, neki prije neki kasnije, steknu predodžbu što žele u životu. Mi roditelji smo njihova “mudra sova”. Zvuči pomalo smiješno, ali naše životno iskustvo samo im je oslonac i zvijezda vodilja. Uporno nametanje naše vizije kako bi nešto trebalo biti i pametovanje kako se živi život rezultira kontra efektom. Autoritet vodi daljnjem odvajanju i zahlađenju odnosa roditelj – dijete, a kasnije okrivljavanju roditelja za razne poteškoće i situacije koje se u budućnosti razvijaju. Što ste stvorili više očekivanja kako bi se njihov život trebao razvijati, to ste više u svome umu, jačajući vlastiti ego, umjesto da ste prisutni uz njih, dajući im potpunu pažnju. Mnoga djeca odrastajući razvijaju ljutnju i zamjeranje prema svojim roditeljima. Dijete traži roditelja kao ljudsko biće, ne kao izvršitelja uloge. Djelovanje, dakle obavljanje funkcije roditelja djetetu nikada nije dovoljno ako nema budne pažnje – čiste prisutnosti roditelja. Jer kada postoji istinska prisutnost roditelja, makar sat, dva kroz dan, ono pažnju ne traži iz drugih izvora i osjeća se ispunjeno.

Za kvalitetan međuodnos i sazrijevanje djeteta neophodan je konstantan balans između očuvanja njegovog karaktera, našeg života kao njima savršenog primjera i ogledala, te nevidljive ruke koja čeka da ga uhvati i ponovno podigne kada postane preteško ili nejasno kamo dalje.

Godinama, podižući djecu, odrasli se osvrću oko sebe razmišljajući što će reći i kako će se ponašati da bi se svidjeli drugima. Postupke prilagođavaju društvu da bi se barem nakratko kroz potvrdu drugih osjećali bolje. Kako su roditelji najvažnija i temeljna odgojna figura, taj se obrazac prenosi na njih, a nažalost i na sljedeće naraštaje. Tako nastaje “generacijsko ogledalo”. Majka na dijete prenosi svoje obrasce ponašanja koji zbog zatomljavanja stvarnih želja i snova izgaraju i proizvode nezadovoljstvo, a kasnije tijekom života nameće osjećaj krivnje zbog nemogućnosti vlastitog ostvarenja. Dijete osjećajući krivnju i misleći da je upravo zbog njih roditelj nesretan donosi izbore koji možda nisu njegov istinski poziv. Frustracija se prenosi i živi dalje. Začarani krug.

Duboko nezadovoljni i neispunjeni uspoređujemo se s drugima. Tragajući za svojom vrijednošću. Aplauzom da smo dobri, da smo predivni, da smo i mi dio društva.

Mjerenje, komparacije i nesvjesnost ljepote vlastite stvarnosti kradljivci su naše sreće. Čekajući da nas netko primjeti i pohvali, ne uviđajući vlastite sposobnosti i kompetencije, živimo u “stand by-u” nesvjesni sadašnjeg trenutka koji je jedan i neponovljiv.

Gledajući tuđe živote i iskustva umjesto proživljavajući i obogaćujući život svojima, vrijeme nepovratno prolazi mimo nas.

Prvo, osvijestite da je život kreiran prema tuđim mjerama preskup. Gubite svoju autentičnost i ono što vi zaista jeste. Izgubljeni, s navršenih pedeset, šezdeset godina, pitat ćete se gdje ste bili i što ste pobogu radili. Hodali umorni, nenasmijani i načmrđeni u tuđim sjenama. Prihvatite i zavolite svoje specifičnosti. Osobine koje vas čine takvima kakvi jeste, po čemu vas ljudi pamte. Postoji paradoks da svi žele biti posebni i upečatljivi, a gradovima hodaju “copy – paste” žene i djevojke. Svijet već ima stotine “bodygoals” i “hairgoals”, putovanja u vrhunskim badićima s koktelima na pješčanim plažama i guzice koje vrište u teretanama. Majki koje sa savršenim loknama do koljena i trepavicama k’o metlama jednom rukom nunaju dok drugom drže najnoviju torbu ispred taman oprane “mečke”. Taj isti medij nema tebe kao unikatno biće s jedinstvenim životnim iskustvima, da pokažeš samo svoj neravan i iskren osmijeh, kuštravu kosu i šlaufove na trbuhu kojeg nisi stigla usuknuti. Jer si baš ti nekome inspiracija, i čeka te ko ozeblo sunce da pomisli “ma vidi ove, ajme kuha maloj isti čušpajz ko’i ja”.

Živeći tako zadovoljan i sretan život svojoj djeci zrcalite realnost kakvu želite da i oni žive. Ljubav prema poslu, prema partneru, prema sadašnjosti u kojoj jeste neopterećeni događajima koji su iza vas te budućnosti koja još nije niti došla, slike su djeci života vrijednog življenja.

Od malih nogu osvijestite ih da su oni sami čisti potencijal spreman na lansiranje. Kroz sportove, čitanje slikovnica i priča, crtanje i slikanje, igranje raznih igara i družeći se općenito s drugom djecom otkrivaju preferencije i strasti. Njihova urođena znatiželja i pitanja o svemu i svačemu plodno su tlo za razvoj mašte, kreativnosti i percepcije svijeta koji ih okružuje. Kada jednom steknu samopouzdanje i osvijeste sve svoje talente, život neće prolaziti mimo njih nego će znati uživati i iskoristiti svaki trenutak. I zapamtite: “We are born to be real, not to be perfect”.

Katarina Perutina
KATARINA Mama troje malih avanturista, supruga kineziologa i trenera. Oni su njezin glavni pokretač i snaga. Velika zaljubljenica u fitness i sport. Djecu uči i odgaja da budu zdrava, sretna i samostalna. Vjeruje u pozitivan način razmišljanja i svako se jutro budi zahvalna za sve ono što ima…i što će tek doći.