zašto je babinje postalo natjecanje?

unsplash.com

U “mamećem” svijetu, pogotovo ovom virtualnom, često se čini kako se sve svodi na natjecanje. U većini slučajeva su to nekakvi suludi kriteriji koje same sebi postavimo, utjecaj savršenih kadrova na društvenim mrežama i one jedne mame koja se kune u svoje majčinstvo kao jedino ispravno (svi znamo barem jednu takvu).

Često me te stvari naljute, to licemjerje, to potkopavanje, te suptilne i ne tako suptilne osude koje mame najčešće dobivaju od drugih mama. No ovo nije tekst o “momshaming-u”  (takvih tekstova ima skoro koliko i hrane na podu nakon Zrinovog ručanja), nego o tome koliko su ta mamska natjecanja koja si zacrtamo nezdrava i kako utječu na jedan od najranjivijih perioda za žene, babinje.

Čisto da daljnji tekst ima smisla, htjela bih objasniti termin babinja, koji označava period postpartuma, odnosno cca 40 dana (ili 6 tjedana) nakon poroda. To je jedno iznimno osjetljivo razdoblje za bebu, a i za mamu koja je često tada zanemarena. Fokus na mami koji je u trudnoći glavni akter, odjednom se prebacuju na bebu, a mama je tu da “odrađuje svoj posao”.

Ljudi imaju tendenciju umanjiti vrijednost i bitnost babinja i staviti ga u drugi plan ne shvaćajući njegovu ulogu.

Kada pitam trudnice, “jeste krenule planirati babinje?” dočekaju me zbunjeni pogledi ili odmahivanje rukom popraćeno sa “ma snaći ćemo se.”

Kroz 9 mjeseci je tijelo prolazilo kroz nevjerojatne promjene. Organi su mijenjali svoje veličine i položaje u tijelu, hormoni su skakali i padali u naglim naletima, tkivo se opuštalo i na koncu tijelo je stvorilo ne samo potpuno novi organ (tu pričam o posteljici) nego i novi život, novo ljudsko biće s cijelim svojim tijelom i sustavom.

Nakon tih 9 mjeseci tijelo prolazi kroz porod, koji (bilo da je prirodni, s epiduralnom, carski rez) uzme svoj danak na tijelo. Iscrpi sve rezerve kojih i ovako u trudnoći nije bilo previše.

Sada se događa još promjena, tijelo se mora postepeno vratiti u normalu, organi se vraćaju na mjesto, maternica se smanjuje. Ponovno se događa potpuna promjena hormona, gdje tijelo shvaća da je rodilo, počinje se stvarati mlijeko, prolaktin malo luduje, baby blues se često pojavi….

Odjednom je tu bebica koju treba hraniti, paziti, presvlačiti i čuvati 0-24. Bebica koja je tako nježna i krhka i koja može komunicirati samo plakanjem. U cijeloj toj priči nalazi se mama, izgubljena, umorna, zbunjena. Mama kojoj je potrebna ljubav, briga i sigurnost, kako bi i ona mogla pružiti to isto svome djetetu.

Tijelo se treba oporaviti, odmarati, jesti nutritivno bogatu hranu i stvoriti prostor gdje se mama može posvetiti i povezati sa svojom bebom.

View this post on Instagram

Tezak tjedan. Necemo se lagat. Tezak zbog toga sto je Zrinu tesko bilo. Tezak zbog teskih ljudi. Umorna sam i tuzna, ali ne zbog majcinstva…zna biti naporno ali je to jednostavno dio tog paketa i u globalu je puno ljepse nego sto nije. Umorna sam i tuzna jer postoje ljudi koji jos uvijek ne znaju kada je dosta, koje svoju bol ili frustracije lijece tako da nekome drugome uzrokuju isto to, kako bi se na trenutak osjecali malo manje usamljeno. A ljuta sam na sebe sto im u nekim trenucima dopustam da dopru do mene, a jos ljuca kada dodem u napast isto to raditi. Ali eto me tu, s mojim malim covjekom gustih trepavica, nakon teskog tjedna spava pripijen uz moje strije za koje je “krivac”. Strije zbog kojih mi se prosli tjedan plakalo jer previse patim na izgled, ali strije koje sada gledam s nekom vrstom njeznosti jer su tu zato sto je ON tu. Taj mali covjek. I sjetim se kako sam kao malena svojoj mami mazila trbuh i njezine strije i kako su mi uvijek bile carobne. Srebrno bijele crte na trbuhu koji mi je bio dom 9 mjeseci i na kojeg sam voljela poleci glavu kada mi je bilo tesko tada, a ponekada i sada. I tako…misleci o tome gledam svoje strije, svog sina, i pustam sve ostalo lose da potone…tamo negdje daleko od mene. Saljemo ljubav ljudi 🖤

A post shared by Una Pasic Gregovic (@una.bridged) on

Da, neki će odmahivati glavom i reći da je to nemoguće, da je to idealiziranje, ali baš u tome leži problem. U tom mentalitetu “ma daj molim te”, u svakoj izjavi nalik “ja sam 5 dana nakon poroda bila u šetnji normalno”, u našminkanim ženama u visokim petama, sa steznikom i uskoj haljini 7 dana nakon poroda kako bi svi pričali kako se ona super brzo oporavila.

Problem je i u tome što nije više normalno tražiti pomoć (bez obzira što se prije u našoj kulturi prakticiralo babinje gdje se zajednica brinula o ženi). Žene ribaju stan svaki dan, kuhaju obroke, peglaju veš i tko zna što još, brinući se za dijete i zapostavljajući sebe.

U zadnjih mjesec dana čula sam dvije izjave koje su mi zaledile krv u žilama i zbog kojeg pišem ovaj tekst. Da objasnim kontekst, pričamo nas par žena, među nama i jedna koja je relativno nedavno rodila. Pričala je kako se nakon napornog carskog reza još uvijek osjeća nesigurno u smislu vježbanja jer nema osjećaj da se oporavila kako treba i da je barem više odmarala nakon poroda. Na to je dobila odgovor druge “dame”: “joj ma kakvo izležavanje i glumljenje patnice, ja sam čim sam rodila otišla na dijetu i odmah krenula vježbati”. Imala sam osjećaj kao da mi je netko opalio šamar, tako da ne mogu ni zamisliti kako se osjećala novopečena mamica.

A druga je bila namijenjena meni osobno, kada sam rekla da sam imala divno iskustvo babinja, koje,  iako je bilo emotivno i imalo svoje teške trenutke, pamtim kao divno jer sam imala prekrasne ljude oko sebe koji su pazili na sve moje potrebe i ja sam se mogla potpuno posvetiti svom sinu. Reakcija na to, od meni bliske osobe bila je “pa lako tako, high life, ja nisam imala taj luksuz nego živim u stvarnom svijetu”. Štrecnuo me taj komentar jer sam imala osjećaj kao da sam nešto krivo napravila, kao da nisam “prava žena” jer nisam imala to teško iskustvo.

Nakon toga sam obratila pažnju na tu temu i počela ispitivati mame o tome. One koje su isfrustrirane svojim iskustvom su to najčešće pretvarale u natjecanje: ili kako su se one preko noći oporavile i vratile staru figuru ili natjecanje u smislu kako je njima bila najteže ikada.

Iako sam na prvu bila puna ljutnje shvatila sam da nema smisla ljutiti se i pokušavati agresivno nešto promijeniti jer iako su “rage rantovi” zabavna katarza,  zapravo su samo ispušni ventil za negativu koja kulminira u još veću negativu koju ljudi samo hrane i ona se samo povećava, a to dugoročno nema smisla.

Zato pišem ovaj tekst, kao apel mamama da ne pretvaraju babinje u natjecanje, da ne potiču kulturu toga da žena mora biti savršena.

Prestanimo govoriti novoj mami da mora što prije “vratiti staro tijelo”, izgledati kao top model, dok nakon odrađenog treninga i popijenog čaja za mršavljenje hoda uokolo u štiklama, dok jednom rukom riba iza frižidera, a drugom doji bebu koja nikada ne plače. Ovo je naravno hiperbolizacija, ali jedna koju smatram potrebnom kako bih objasnila apsurd.

Ima poznata izreka koja se globalno koristi: 40 dana za 40 godina, koja zapravo znači da kako se žena čuvala u 40 dana nakon poroda, tako će ju i zdravlje služiti u budućnosti. Nepravilno paženje na sebe i svoje tijelo u babinju može uzrokovati sporiji oparavak kao i ozbiljne komplikacije sa zdravljem (zato doktori preporučuju BAREM 6 tjedana bez fizičkih aktivnosti itd.), a psihološki aspekt može igrati ogromnu ulogu u povezanosti majke i djeteta kao i na cjelokupne obiteljske odnose.

Zamisli da si imala priliku opušteno se posvetiti svom djetetu i rasti kao obitelj. Odmarati i dati tijelu priliku da se oporavi, jesti finu hranu koja tvom tijelu daje energiju, prirodne sokove koji te uzdižu. Da si bila u mirišljavoj mekanoj pidžami i imala priliku otuširati se u miru. Da si u prvu šetnju otišla onda kad si se osjećale spremno i kada si to željela a ne jer ti je netko govorio da je ona izašle nakon 4 dana (ili druga krajnost kad ti netko kaže da 2 mjeseca ne smiješ nigdje pffft).  Zamisli da nisi morala barem tih 40 dana brinuti o kućanskim poslovima (jer osim što imaš pomoć, normalno je da je za vrijeme babinja veći nered i da je sve malo ludo).

Zamisli koliko bi to olakšalo sve što dolazi kasnije?

Naravno da idealno babinje nije uvijek moguće, ponekada se u planove upletu starija djeca koja se ne prilagođavaju najbolje na novu pridošlicu, ili životne situacije koje ne možemo kontrolirati, ponekada nemamo nikog u blizini da uskoči u susret kad treba. Ali za početak ono što možemo je prestati i iz ovog raditi natjecanje.

Bitnije je da se nova mama oporavlja psihički i fizički, nego da je svaka tetra pelena savršeno ispeglana i da se prozori sjaje. Bitnije je da se mama osjeća sigurno i voljeno i njegovano nego da okolina hvali to kako se brzo vratila na staru kilažu.

Krenimo od sebe. Ako znaš novu mamu nemoj joj govoriti kako je tebi bilo teže, ili ju ispitivati koliko je kilograma izgubila nakon poroda. Skuhaj joj neko jelo, kupi prirodni sok, dođi do nje i napravi joj čaj. Ako ne znaš što napraviti samo se sjeti što bi ti voljela kada si i sama prolazila kroz svoje babinje.

Poštujmo sebe, naša tijela i jedna drugu. Jedino tako možemo stvarati promjene, koje nam svima trebaju.

Una Pašić Gregović
UNA Rođena i odrasla u Egiptu, život ju je smjestio u njen najdraži Zagreb. Project manager-ica, blogerica, zaluđenica DIY projektima, ljubiteljica putovanja, jezika i velika izjelica s mišljenjem o apsolutno svemu. Odnedavno se hvali titulom mame, i to jednome visokofrekventnom čudu (u pravom smislu te riječi) imenom Zrin, koji je na svijet došao u kadi. Žena bradatog čovjeka s kojim voli ispijate kave i pričati satima.